Međusobne optužbe za podupiranje terorizma u međuvremenu su pale i između Irana s jedne te Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije s druge strane. Povod tome bila je teroristička akcija takozvane Islamske države koja je prošlog tjedna napala iranski parlament i mauzolej osnivača islamske republike ajatolaha Homeinija. Teheran je akciju promptno povezao s posjetom američkog predsjednika saudijskom dvoru te za terorizam optužio Rijad i Washington. Trump, pak, napad nije propustio okarakterizirati kao izravnu posljedicu državno sponzoriranog terorizma, rekavši da je Iran 'postao žrtva zla koje sam promovira'.

U pozadini optužbi za terorizam leži dugogodišnje političko, strateško, međuvjersko i etničko rivalstvo utjecajnih državnih i nedržavnih aktera u regiji, koje je u potpunosti fragmentiralo i destabiliziralo Bliski istok. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrain i Egipat u Kataru vide malog, ali politički i ekonomski utjecajnog konkurenta koji vodi neovisnu vanjsku politiku suprotnu njihovim interesima. Katar, naime, podržava konkurentski islamistički pokret Muslimansko bratstvo, pruža utočište palestinskoj terorističkoj grupi Hamas, financira konkurentske militantne skupine u Siriji i Libiji te održava bliske odnose s njihovim regionalnim suparnikom Iranom. Arapskim konkurentima je trn u oku i panarapska medijska mreža Al Jazeera koja oblikuje javno mnijenje u skladu s katarskom vizijom regionalnog poretka i time podriva političku moć i utjecaj njihovih režima. Regionalne tenzije podiže i uloga Turske koja se svrstala na stranu Katara s kojim dijeli ideologiju Muslimanskog bratstva te je po žurnom postupku usvojila zakon o slanju svojih vojnika u svoju katarsku bazu. U spletu sukobljenih regionalnih interesa, ipak je najvažniji i najopasniji jaz između većinski šijitskog Irana i dominantno sunitske Saudijske Arabije. Osim stoljetnih međuvjerskih netrpeljivosti između šijita i sunita, razdor također proizlazi iz trajnog suparništva Arapa i Perzijanaca te strateškog rivalstva Teherana i Rijada u borbi za stjecanje regionalne hegemonije. U konačnici, otvoreno neprijateljstvo Washingtona i Teherana, kao i američka podrška represivnim savezničkim arapskim režimima uz učestale vojne intervencije, stalan su izvor nezadovoljstva i animoziteta koji pogoduju slabljenju regionalnog političkog i sigurnosnog sustava te mobilizaciji džihadističkih skupina.

Unatoč tome što su bliskoistočni animoziteti višedimenzionalni, u fokusu su se našle upravo optužbe za terorizam. Razlog leži u tome što je terorizam sinonim za ubojstvo nevinih i kao takav nasilan čin, uvijek povlači negativne konotacije. Nazvati nekoga teroristom znači moralno ga osuditi i diskreditirati u javnosti. Budući da se terorizam danas percipira kao najveća sigurnosna prijetnja, okarakterizirati državu, grupu ili pojedinca kao terorista ili onoga koji podupire terorizam, služi kao sredstvo mobilizacije stvarnih i potencijalnih saveznika u izolaciji političkih suparnika. U tome i leži glavni razlog optužbi među akterima uključenima u trenutni bliskoistočni spor. Međutim, ironično je, licemjerno i opasno da mnogi od njih već godinama rabe upravo terorizam kao oruđe unutarnje ili vanjske politike.

Optužbe Rijada spram Dohe nisu bez osnova. Katar je ugostio šeika Hajaj al-Ajmija koji je bogatu katarsku elitu otvoreno pozivao na financiranje al-Kaidine sirijske podružnice Jabhat al-Nusre. Al-Ajmi je samo jedan od nekolicine islamista koji slobodno djeluju u Kataru, propovijedajući u državnim džamijama i gostujući na Al Jazeeri. Doha godinama pruža podršku raznim islamističkim grupama, u vidu utočišta i diplomatskog posredovanja, te im omogućava prikupljanje financijske pomoći, a u nekim slučajevima i oružja. Katar je barem jedan oblik pomoći pružio afganistanskim Talibanima, palestinskom Hamasu, sirijskim militantima, libijskim milicijama i saveznicima Muslimanskog bratstva diljem Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Upravo je podrška Muslimanskom bratstvu najproblematičnija za Saudijsku Arabiju, Egipat i UAE. Muslimansko bratstvo u cilju reforme muslimanskih društava oštro propovijeda protiv arapskih oligarhija koje smatra korumpiranim grješnicima i tiranima te poziva na njihovo svrgavanje. Te su tenzije bile najvidljivije za vrijeme Arapskog proljeća, gdje je Katar u Egiptu podržavao vladu Muslimanskog bratstva na čelu s predsjednikom Mohamedom Morsijem, kojega je pučem ubrzo s vlasti svrgnuo vojni režim koji su financirali Saudijska Arabija i UAE.

Unatoč tome što organizacija daje prednost političkom aktivizmu, ekstremna podružnica Bratstva, palestinski Hamas, otvoreno zagovara nasilje i služi se terorizmom. Katar je udomio čelnika Hamasa Khaleda Meshala nakon bijega iz Damaska, a ugostio je i prominentnog islamskog ideologa bliskog s Muslimanskom braćom Yusufa al-Qaradawija koji preko Al Jazeere šalje poruke koje se kose s ideologijama zaljevskih oligarhija. Zbog dobre organiziranosti i razgranate mreže arapske monarhije Bratstvo smatraju izravnom prijetnjom po njihovu opstojnost.

Unatoč odvraćanju pogleda od aktivnosti fundamentalista, Katar ne stoji iza Islamske države. Optužbe zaljevskih monarhija su deplasirane i služe u propagandne svrhe. Štoviše, Katar je domaćin najveće američke vojne baze i regionalnog centra iz kojega američki bombarderi kreću u akcije protiv Islamske države. Unatoč Trumpovim optužbama, Pentagon je s Katarom potpisao 12 milijardi dolara vrijedan ugovor o isporuci 36 lovaca F-15.

Najveći krivac za širenje džihadističke ideologije širem svijeta upravo je najveći kritičar Katara, Saudijska Arabija. Službena islamistička ideologija Saudijske Arabije je vehabizam, ultrakonzervativni pokret i oblik salafizma koji poziva na teološko puritanstvo i tradiciju poslanika Muhameda. Vehabizam-salafizam je službena doktrina al-Kaide, talibana i Islamske države, a proširio se izdašnim financiranjem saudijskog dvora. Otvaranjem džamija, vjerskih škola i sumnjivih dobrotvornih organizacija u muslimanskim zemljama, ali i u zapadnim državama Saudijska je Arabija proširila svoju fundamentalističku ideologiju diljem svijeta. Te ustanove predstavljaju žarište antizapadne indoktrinacije u kojima se podučava ekstremistička ideologija i mržnja prema zapadnim vrijednostima. Njihovi posjetitelji česti su regruti najradikalnijih džihadističkih grupa. Iako džihadisti kraljevsku obitelj smatraju otpadničkom i slugom zapadnih interesa, utjecajni saudijski krugovi bliski vladajućoj oligarhiji financijski pomažu niz terorističkih skupina, uključujući i al-Qaedu i Islamsku državu. Šeik Ajmi i ostali islamisti česti su gosti na saudijskoj i kuvajtskoj televiziji te učestalo primaju donacije od bogatih Saudijaca. Saudijska Arabija i arapski emirat Dubai sponzoriraju i promoviraju brojne skupove na kojima dominiraju klerici i radikalni ideolozi koji opravdavaju i brane terorizam. Rijad je izravni financijer više od stotinu džamija u Velikoj Britaniji koje promoviraju radikalnu ideologiju i inspiriraju terorističke napade. Naposljetku, 15 od 19 napadača na Ameriku 11. rujna 2001. godine bili su Saudijci.

S druge strane Perzijskog zaljeva terorizam je našao svog sponzora u Iranu, koji je dugi niz godina slao svoje plaćene ubojice da izvode atentate na vodeće disidente i političke vođe u egzilu. Iranski utjecaj u Siriji, Libanonu i Jemenu uključuje podršku militantnim grupama koje se često služe terorizmom kao sredstvom ostvarenja političkih ciljeva. Teheran više od 30 godina sponzorira protuizraelske terorističke organizacije poput libanonskog Hezbollaha te Palestinskog islamskog džihada i Hamasa, pružajući im obuku, financijska sredstva i naoružanje. Također je zaštitnik režima Bashara al-Asada koji se godinama služi državnim terorizmom protiv vlastitog naroda te pomaže i kontrolira niz šijitskih milicija u Siriji koji se bore protiv umjerenih i džihadističkih grupa. Iran je devedesetih godina pružio utočište i al-Qaedinim operativcima koji su u zemlji prikupljali financijsku pomoć, dok je nakon terorističkih napada na Ameriku 2001. godine u kućnom pritvoru držao neke od prominentnijih džihadista i njihovih obitelji, uključujući i jednog od sinova Osame bin Ladena. Međusobno nepovjerenje te ideološke i međuvjerske razlike spriječile su njihovu bližu suradnju s kojom je Teheran uglavnom manipulirao u skladu s vlastitim interesima.

U konačnici, tu je i bliskoistočna uloga Sjedinjenih Država koje su postale izravna žrtva povratnog udara militantnih islamista koje su financirali, obučavali i naoružavali tijekom Afganistanskog rata i čija se mreža nakon poraza Sovjeta okrenula protiv bivših sponzora. Financijska, vojna i logistička podrška Washingtona snagama takozvane umjerene sirijske oporbe uključuje i islamiste čiji politički ciljevi i ratna djelovanja u sirijskom građanskom ratu nisu nimalo umjereni. Posredničke islamističke grupe koje naoružavaju američki arapski saveznici, ponajprije Saudijska Arabija i Katar, infiltrirale su se političku sferu i nastoje zadobiti utjecaj koji bi im omogućio uspostavu njihove vizije teokratskog poretka. Osim toga, Washington je glavni saveznik Rijada, najvećeg sponzora salafizma u svijetu s kojim je nedavno sklopio sporazum o isporuci oružja vrijedan više od 100 milijardi dolara. Čini se da barem od neposrednog sponzoriranja fundamentalističkih ideologija danas nije imuna ni Amerika.