Koliko je u nas važna ljevica, navodno vladajuća u Hrvatskoj? Mnogi će reći da lijeve, socijalne i (anarho)sindikalne ideje podjednako prevladavaju među svjetskim i našim kulturnjacima, a našim vođama desnih političkih stranaka (Sanaderu, Šeksu, Kosor, a uskoro i Karamarku) često predbacuju lažno, neiskreno zastupanje desnice. No, podosta je desničara prisutno u medijima, ali i na ključnim mjestima kulturnih i znanstvenih institucija, pa ne bih umanjivao važnost desnice u našoj kulturi i javnosti. Odmaknemo li se na trenutak od priče o naciji, tradiciji i vjeri, desnicom bih svakako nazvao i ekonomske liberale, koji za naciju često slabo mare, a vjeri se često i protive – ovoj su skupini radnička i socijalna prava čak i dalja nego nacionalno-vjerskoj desnici. Desničari, doduše, nisu uvijek jedinstveni; premda su Konzum i Kaptol itekako našli zajednički jezik, liberali se s nacionalistima i religioznom desnicom često ne slažu, no ta činjenica nije presudna. Ni ljevica, uostalom, nije ništa više jedinstvena.

Međutim, posebno je važna činjenica da povijesna postignuća ljevice propadaju, u 'tranzicijskoj' regiji kao i u ostatku kapitalističkog svijeta, a malo tko se zapravo uzbuđuje zbog toga. Primjerice, nestaje radno vrijeme kao osiguranje od izrabljivanja radnika, pa oni koji još imaju posao rade od jutra do mraka (i dulje ako treba), zbog toga moraju biti sretni (ili bi barem trebali tako izgledati), a ne daj bože da se organiziraju u kakav sindikat. Naširoko propada i ideja javnog zdravstva, pa sve više i više zdravstvenih usluga plaćamo i povrh onoga što za njih dajemo u porezima, a podjednako se brzo gubi i socijalni osigurač minimalne plaće. Tu su, uz rad na crno, privremeni rad, rad na pola radnog vremena i sve bjesomučniji honorarni rad, neke države mladim radnicima čak omogućile 'stjecanje staža' za novac bitno manji i od minimalca... To danas prolazi kao socijalno osjetljiva mjera, jer je alternativa potpunoj nezaposlenosti.

Navedene teme najčešće se veoma slabo vide u utjecajnim hrvatskim medijima i obično su smještene na samu marginu društva. Premda je desnica itekako pomogla prošlogodišnjem padu ministrice Mirele Holy, mnogi su desničari nezadovoljni utjecajem svojih ideja u javnosti. Uostalom, čak je i Milan F. Živković, čovjek za medije u Ministarstvu kulture, čini se, preživio napade desnih krugova, a unatoč kaosu u međusobnoj i javnoj komunikaciji (nastalog, nadajmo se, zbog nedovoljnog iskustva), on sa svojom ministricom ipak dijeli neke lijeve ideje premda nisu iz iste stranke. Toliko je taj lijevi krug kulturnjaka, čini se, utjecajan da je nedavno čak i dvotjednik Zarez (čiji sam inače suosnivač), postao političkom temom, kao važno uporište ljevice.

Što sve to znači? Je li u Hrvatskoj ljevica jaka ili nije? Pa, nije sasvim beznačajna – premda je SDP, kao i većina socijaldemokrata Zapada, otplutao prema ekonomskoj desnici. Iz raštrkanih žarišta ljevice možda bi i mogla iznići neka utjecajna lijeva grupacija, no protiv toga rade neke činjenice političkog života. Spomenut ću samo jednu od najvažnijih – SDP se slabo razlikuje od HDZ-a i HNS-a u političkom namještanju svojih ljudi (IDS ću decentno prešutjeti), pa je i polje ljevice zagađeno idejom da je članstvo u bilo kojoj stranci važnije od ideologije kojom se stranka kiti. Politika je tako izgubila svaki ugled, a nove stranke, ako i imaju nove ideje, kao da nemaju drugačije ljude.

Ukratko, ako važnim segmentima hrvatske ljevice barem nakratko mogu postati novine čitane poput mog Zareza i stranke organizirane poput Lesarovih Laburista (u Splitu ih, pazite, vodi dojučerašnji miljenik pravaša Milan Štrljić), to ne znači da je ljevica zapravo važna. To samo znači da za ljevicom postoji nezadovoljena potreba – i simpatizeri i protivnici ljevice očajnički traže nekog s kim bi razgovarali ili polemizirali. No jake centre ljevice tek trebamo dočekati, ako nije za njih odveć kasno.