Zaplet je dostojan čuvene 'Dinastije' (ako se netko još sjeća te slavne sapunice): mladog, zgodnog i uspješnog tajkuna neki pakosnik želi ukloniti, pa ga polako truje i sa strane pokušava unovčiti njegovu bolest. Ali tajkun se ubrzo avizao i krenuo u protunapad. I tko je bio guja u njedrima? Njegova najbliža svojta, ženine sestre muž (pašenog, pašanac; od milja: pašo; bosanski: badža). Naravno da se drugi zli ljudi priključuju paklenoj uroti, iz čistoga jala, pa počinju širiti objede i klevete po svojim novinama, unaprijed se oblizujući nad padom poslovne imperije. Mlađahni tajkun, međutim, oporavlja se u bolnici Svetog Franje na kraju grada negdje u Njemačkoj i kreće u osvetu.

Od svega ovoga jedino se pouzdano zna da je Željko Mitrović, osnivač i vlasnik medijskog imperija Pink, nekako dobio aplastičnu anemiju, inače opaku boleštinu, i da se liječi u Njemačkoj. Sve ostalo tek treba dokazati i pojasniti. Ozbiljni liječnici-toksikolozi oprezni su: aplastična anemija u 75 posto slučajeva javlja se sama od sebe; moguće je dobiti je produženom izloženošću stanovitim toksičnim tvarima. U krvi Željka Mitrovića nađeni su tragovi arsena, olova i benzena i teorijski je moguće da je zbog toga obolio. Da je to tako neizbježno, cijelo bi Pančevo odavno krepalo od svojih rafinerija koje svako malo ispuste po sto do tisuću puta više benzena nego što je dozvoljeno. Arsen je već opasniji, ali on djeluje brzo i učinkovito; doduše, teško ga je nabaviti, ali ne i nemoguće. Nekada su trovačice koristile arsen iz stanovitog insekticida kojega nema na tržištu već desetljećima, kažu patolozi i toksikolozi. Olovo je, pak, sveprisutno, mada se mnogo više koristi u akutnom obliku streljiva.

Željko je Mitrović, dakle, iz Njemačke podnio kaznenu prijavu protiv lica nepoznatih, a za pokušaj umorstva trovanjem. Policija je prijavu zaprimila i obećala postupiti – čim dobije medicinske nalaze, koji još nisu stigli. On je osumnjičio svojega pašu Zlatka Krmpotića, bivšeg poznatog nogometaša, a na osnovu podatka da je ovaj, umjesto da bdije nad njegovim uzglavljem, počeo pregovore za prodaju nekih interesa medijske imperije Pink na kvarno i Željku iza leđa.

Ta seksi priča došla je kao naručena tabloidima: bolji trovački škandal među celebima nismo imali još od vremena Svetog Oca Aleksandra VI Borgije. Imperij Pink moćan je i bogat: od male muzičke produkcije bivši bas-gitarist vokalno instrumentalnog sastava Oktobar 1864. napravio je prekogranični medijski konglomerat koji obuhvaća Crnu Goru, BiH, Sloveniju i Makedoniju, osim nacionalne licence za pokrivanje cijele Srbije radio i TV signalom. Osim toga, Pink ima ozbiljnu muzičku produkciju iz područja turbo-folka, naravno; ima i filmsku produkciju; iznajmljuje avione bogatašima (Air Pink); iznajmljuje i jahte; proizvodi kaugume itd. Koliko je cijela ta operacija stvarno uspješna, drugo je pitanje.

Najnoviji reality šou Pinka, neopisiva gadost zvana Dvor nije ponovila uspjeh prethodne neopisive gadosti zvane Farma: slaboumne sapunice državne televizije imaju više gledatelja u istom terminu... Izgleda, također, da ni slovenska operacija Pinka ne ide kako je planirano i tu dolazimo na najnovije intrige. Naime, ljubljanska dopisnica beogradskih Večernjih novosti (to je nešto najviše nalik na Večernjak) poslala je tekst o financijskim neuspjesima slovenskog Pinka, ali glavni urednik Manojlo Vukotić nije ga htio objaviti jer se Pink kod njih reklamira naveliko. Cura je bila uporna i stanoviti neoprezni urednik pustio je članak nakon par dana. Osveta Pinka bila je strašna: povukli su oglase i napali Vukotića na sva usta: Željko, eto, s dušom se bori i umire, a bivši prijatelj tako.

Onda je krenula priča o paranoji itd.: eto je Željko proklizao i prolupao, pa ga sada kao truju i uopće pravi scene ne bi li skrenuo pažnju s krize u koju je imperij ušla. Tu je odlično pala sljedeća vijest: Željko prijeti da će otpustiti stotinjak zaposlenika Pinka jer da su ga tračali telefonom, a kompanija prisluškuje službene veze. Naravno da su novinarska udruženja stala na stražnje noge i da je teorija paranoje naglo ojačala u tabloidnoj javnosti. Istini za volju, Željku se Mitroviću dade prigovoriti svašta, ali nedostatak racionalnosti i bistrine uma nikako. Dapače, on je izuzetno lucidan i racionalan čovjek, takav je bio i u mnogo težim kriznim trenucima (kada je prišao stranci JUL Miloševićeve žene 1996. i tako sačuvao zametke buduće imperije; kada su naoružani gangsteri 2001. zauzeli njegovu televiziju, ali ij je uspio pregovorima umiriti, premda je tadašnji premijer Zoran Đinđić pobjesnio i rekao da ih treba sve pobiti) i ne treba ga podcjenjivati. Netko toliko bogat i moćan ima sve razloge za brigu i oprez, sve i da nije paranoik; uostalom, nema tog paranoika kojega netko ne mrzi.

Tu dolazimo na bit stvari: ono što zovu fenomen Pink. Pink je postao brand i sociološka kategorija; ukratko, zbirni naziv za institucionalizirani kič najstrašnije vrste. U beogradskom žargonu zna se tko je 'sojka pinkuša', što je 'Pink estetika' i što je uopće 'roza'. Željko Mitrović uspio je glamurizirati i uzdići ukus novokomponirane klase skorojevića, kruhoboraca i novobogataša do poželjne društvene norme. Visoke štikle, mrežaste čarape, duboki dekolte za silikone, botoks, pravi ili krivotvoreni brandovi, ali brandovi; debeli džip, Rolex, zlato, kokain, cigara, rostfraj revolver, najskuplja vina. Željko Mitrović bio je – na estetskoj razini – babica rađanja novog kapitalizma u Srba i okolnih naroda i to mu je u potpunosti uspjelo. U Hrvatsku nije (još uvijek) uspio prodrijeti, ali ne zbog 'tisućgodišnje uljudbe', nego zato što je konkurencija prejaka. Kada se oporavi i pobijedi trovače i jalnuše, kada se financijski konsolidira, pa zaposli iste takve kao oni, pa kad privuče 'Red carpet' sebi – tada ćemo vidjeti. Turbo folk je turbo folk, bio na ćirilici ili na latinici. To je duh vremena; Zeitgeist, kakbirekli.