Demokrati i republikanci u Kongresu sada imaju nešto manje od tri tjedna, preciznije do 15. veljače, da se dogovore o dugoročnom sporazumu. Ako ne uspiju, mogli bismo svjedočiti ponavljanju istog scenarija.

Kako je uopće došlo do zatvaranja vlade?

Američka savezna vlada ima oko četiri milijuna zaposlenika (od kojih nešto manje od polovice čine obrambene snage) i financira se iz proračuna koji mora usvojiti Kongres. No posljednjih desetljeća usvajanje proračuna postalo je sve teže zbog rastuće političke polarizacije, pa se tako američka zakonodavna vlast sve više počela oslanjati na zasebne pakete zakona kojima se financiraju zasebna ministarstva i agencije, a koje onda predsjednik kao čelnik izvršne vlasti mora potpisati kako bi postali pravno valjani. Takva rezolucija o privremenom financiranju (odnosno continuing resolution) za određeni dio američke savezne vlade istekla je 21. prosinca, a zamjenska rezolucija o nastavku financiranja, koju su kongresni čelnici poslali u Bijelu kuću, predsjedniku Trumpu na potpis, naišla je na odbijenicu. Naime, u njoj nije bilo predviđenih 5,7 milijardi dolara za Trumpovu najdražu fiksaciju i najveće predizborno obećanje – zid koji bi se protezao 3000 kilometara dugom granicom između SAD-a i Meksika.

Narednih 35 dana trajao je duel između predsjednika i sada promijenjenog vodstva u Kongresu jer od 3. siječnja i novog zasjedanja Zastupničkog doma većina dolazi iz redova Demokratske stranke na čelu s Nancy Pelosi kao predsjedateljicom. U više od mjesec dana bilo je tu svega – nekoliko neuspješnih pokušaja pregovora koji su završili predsjednikovim tiradama na Twitteru, prijetnje o proglašenju izvanrednog stanja te s PR-ovskog aspekta vrlo loše i neosjetljive poruke nekih od čelnih ljudi u Trumpovoj administraciji. Kongres je za to vrijeme izglasao rezoluciju o naknadnom plaćanju svih službenika koji su mjesec dana radili bez plaće, no teško se oteti dojmu koliko je beskorisno sve ovo bilo, a na štetu stotina tisuća ljudi i njihovih obitelji. U prvi plan je ponovno došla činjenica da nemali broj Amerikanaca, pa čak i onih koji rade za saveznu vladu, preživljava od plaće do plaće i da svega 40 posto odraslih Amerikanaca ima dovoljno ušteđevine da pokriju nenadane troškove veće od 1000 dolara.

Predsjednik kao deal-maker?

Blokada je nanovo pokazala da je predsjednik Trump daleko od velikog pregovarača i deal-makera za kojeg se izdaje. Naime, čak je i njegovim najgorljivijim zagovornicima jasno da nakon pet tjedana natezanja s demokratima nema ničega čime bi se mogao pohvaliti. Budući da nije pristajao ni na kakvo odstupanje od zatraženog punog iznosa za zid na granici, koji se u međuvremenu pretvorio u traženje ograde ili samo čelične barijere, došao je do točke u kojoj su pritisci postali preveliki. Istraživanja javnog mnijenja pokazala su da predsjednik sve više gubi potporu svojih pristaša, pogotovo u državama koje je preoteo od demokrata 2016.

Inzistiranje na gradnji zida još jednom pokazuje nekoherentnost Trumpove vlade i oslanjanje na već isprobani populizam jer na listi sigurnosnih prijetnji puno više zabrinjavaju kibernetičko ratovanje, nuklearna proliferacija, strateško rivalstvo s Kinom i Rusijom, kao i terorističke prijetnje.

Teško je vjerovati da će se Trump oprostiti od ideje izgradnje zida. Ono što je postalo jasno u protekle dvije godine, otkako je u Bijeloj kući, jest da je na imigracijskim pitanjima postao sve ekstremniji, hraneći tako svoju biračku bazu. U prvoj polovici prošle godine ugašene su nade da će Trumpova administracija tzv. DREAM-erima, odnosno ilegalnim imigrantima koji su u SAD stigli kao djeca, odobriti prebivalište pomoću zakona za koji George W. Bush ni Barack Obama nisu mogli dobiti podršku Kongresa. Politika nulte tolerancije bila je najokrutnije izražena u razdvajanju djece od roditelja migranata na američko-meksičkoj granici te je pod pritiskom javnosti morala biti ublažena. No migranti i tražitelji azila koji stižu iz nekih od najsiromašnijih zemalja Srednje Amerike, poput El Salvadora, Gvatemale i Hondurasa, okarakterizirani su kao karavana koja predstavlja veliku sigurnosnu prijetnju i na koju je Trump odgovorio slanjem vojske na granična područja u jeku kampanje za izbore koji su održani početkom studenog. Budući da je kampanja za predsjedničke izbore 2020. već počela, možemo očekivati da će se fiksacija migrantima nastaviti i da će se njome skupljati politički bodovi.

Što dalje?

Nakon prve runde igre 'tko će prvi trepnuti', Nancy Pelosi, zastupnica iz Kalifornije koja se vratila na čelno mjesto Zastupničkog doma nakon osam godina u oporbi i time postala najmoćnija političarka u državi, izašla je kao apsolutna pobjednica. Pelosi je dobila ono što je htjela: otvaranje vlade bez ustupaka u vidu financiranja izgradnje zida. Prema ispitivanju javnog mnijenja, popularnija je nego na početku ove krize. To joj je bilo neizmjerno bitno kako bi konsolidirala svoj položaj u stranci i kupila mir jer je nakon nedavnih kongresnih izbora postalo jasno da u Demokratskoj stranci postoje dvije frakcije koje se ne slažu oko svih programskih smjernica, kao ni metoda za postizanje ciljeva. Dok Pelosi i vođa demokrata u Senatu Chuck Schumer iz New Yorka predstavljaju umjereni mainstream stranke, nezanemariv broj novoizabranih zastupnika, od kojih je najpopularnija Alexandria Ocasio-Cortez, zagovara puno progresivnije politike i radikalnije metode vladanja.

Demokrati i republikanci u oba doma Kongresa imaju vremena do 15. veljače dogovoriti se oko prijedloga nove rezolucije o financiranju koja ima izgleda dobiti predsjednikov potpis, a koja će opet biti zadovoljavajuća za njihove birače. U suprotnom, čeka ih nastavak blokade. Druga opcija je da Trump proglasi izvanredno stanje i da na taj način u potpunosti zaobiđe Kongres. To je presedan s kojim se ne slažu ni njegovi stranački kolege te su vrlo skeptični prema svim inicijativama kojima se jača uloga predsjednika nauštrb zakonodavne vlasti. No budući da se Trump dosad nije previše opterećivao time što misli većina stranke, ovo je još uvijek opcija koja je na stolu. A proglašavanje izvanrednog stanje može mu i koristiti kao sredstvo skretanja pozornosti sa sve zahuktalije istrage posebnog tužitelja Roberta Muellera.