Nakon 22 mjeseca istrage, više od 25 milijuna dolara potrošenih na nju, 34 optužene osobe za kaznena djela te petorice predsjednikovih bliskih poslovnih suradnika i pomoćnika u kampanji koji su priznali krivnju - vijest da je posebni tužitelj Robert Mueller zaključio istragu odjeknula je puno dalje od Washingtona. Reakcije na zaključak posebnog tužitelja, koji je poručio da nema osnove da se podignu nove optužnice, nanovo su pokazale razinu političke podijeljenosti u Sjedinjenim Državama. Dok je za dio javnosti to bila potpuno nevjerojatna i neočekivana vijest, za druge je bila dokaz da je istraga od prvog dana bila politički motivirana. Nakon što je Mueller poslao izvještaj na reviziju ministru pravosuđa Williamu Barru, potonji je objavio skraćenu verziju od svega četiri stranice, na kojima je objasnio da nema dokaza koji bi upućivali na povezanost Trumpove kampanje i Rusije s ciljem da utječu na rezultat predsjedničkih izbora 2016. Što se tiče sumnje u ometanje pravde, Barr je napisao kako predsjednik nije počinio ovo kazneno djelo, ali kako izvještaj upućuje na to da nije potpuno oslobođen krivnje.

Ukratko, oni koji su očekivali da će Muellerov izvještaj (ili barem ono što je do sada objavljeno) biti nedvosmislena presuda i zeleno svjetlo da se krene u postupak opoziva ostali su i više nego razočarani. S druge strane, predsjednik i njegovi suradnici iskoristili su ovo kao priliku da proglase pobjedu i posljednjih dana ne prestaju s verbalnim napadima na demokrate i dobar dio medija, prijeteći čak i podizanjem optužnica. S obzirom da izvještaj nije objavljen u cijelosti, a nije posve sigurno da će i biti, demokrati u Kongresu krenuli su s kampanjom pritiska na ministarstvo pravosuđa kako bi se mogli i sami uvjeriti u nalaze.

Pravno tumačenje i politička percepcija

Upravo ovdje leži ključ problema – Muellerova istraga prije svega je zamišljena kao neovisna o politici, s ciljem da se utvrdi rusko uplitanje u američke predsjedničke izbore 2016., kao i potencijalne neregularnosti i kaznena djela koja su počinili članovi Trumpove kampanje u svojim kontaktima s raznim predstavnicima ruske vlade prije i nakon izbora. Posebni tužitelj nije utvrdio izvan osnovane sumnje da postoje dokazi koji bi ukazivali na povezanost s Rusijom. No ako ovo sagledamo s političkog aspekta, stvari postaju puno složenije i upitnije. Naime, iako nije došlo do počinjenja kaznenog djela, činjenica je da su se odvijali sastanci i dogovarali kontakti s ljudima bliskim ruskoj vladi, a čiji je cilj bio potkopati integritet američkih izbora.

Što se tiče pitanja ometanja pravde, čak je i sam ministar pravosuđa, koji je prije nego što je stupio na snagu bio glasan protivnik Muellerove istrage, morao priznati da predočeni dokazi stvaraju oblak sumnje. No on je stajališta da je teško dokazati ometanje pravde jer bi se to odnosilo na kazneno djelo koje se nije ni dogodilo. Dakle, ponovno u fokus dolazi jaz između pravnog tumačenja i političke percepcije. Naime, predsjednik je sam priznao u TV intervjuu kako je otpustio direktora FBI-ja Jamesa Comeyja zbog njegova sudjelovanja u istrazi o Rusiji. No predsjednik i njegovi saveznici ovo su objasnili kao sasvim opravdan i pravno neupitan čin jer predsjednik ima moć da otpusti (kao i da zaposli, odnosno nominira) na stotine ključnih čelnika unutar ministarstava i agencija pod svojom ovlasti.

Počinje era poslije Muellera

Nema sumnje da je završetak istrage posebnog tužitelja dao vjetar u leđa predsjedniku Trumpu, pogotovo sada, kada se sve više zahuktava kampanja za predsjedničke izbore 2020. Simbolički gledano, ovo je bila pravna bitka koju je morao dobiti kako bi mogao i dalje računati na podršku čelnika svoje stranke. No Muellerova je istraga otvorila niz novih slučajeva na kojima rade javni tužitelji u čitavom nizu saveznih država, a u kojima su optuženi neki od najbližih Trumpovih suradnika. Tu je i pitanje kršenja ustavne klauzule o primicima koja predsjedniku nikako ne ide u korist.

S obzirom na ove potonje primjere, demokrati koji drže većinu u Zastupničkom domu nastavit će s istragama i nadzorom čelnika izvršne vlasti, baš onako kako im to dozvoljava američki ustav. Možemo očekivati samo snažnije pozive da ministarstvo pravosuđa objavi Muellerov izvještaj, kao i niz istraga u sklopu povjerenstava unutar Kongresa. No jasno je da trenutno vodstvo Demokratske stranke u Kongresu, odnosno njena čelnica i predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi, ne želi da se ovo otme kontroli i završi u pokretanju postupka za opoziv predsjednika. Naime, osim što za takvo što nemaju potporu u Senatu, Pelosi zna da su prošlogodišnji izbori na pola mandata pokazali da demokrati trebaju igrati na kartu očuvanja Obamine političke ostavštine, poput zakona o zdravstvenoj zaštiti, a ne na predsjednikove pravne drame.

Nastavak političkih obračuna

Da je kojim slučajem Mueller došao do drukčijeg zaključka, teško je vjerovati da bi Amerika prošla kroz katarzu. Vjerojatnije je da bi se onda još značajnije pogoršala politička klima jer bi neminovno bilo nametnuto pitanje opoziva, do kojeg može doći u slučaju počinjenja ozbiljnih prekršaja i kaznenih djela, izdaje ili podmićivanja. Stoga, iako su troškovi istrage primarno visoki ako se mjere kao oportuni trošak izgubljenog vremena i prilika koji su mogli biti utrošeni na goruća pitanja što more Sjedinjene Države – od ulaganja u infrastrukturu do rješenja za rastuću dohodovnu nejednakost – dobro je da je istraga došla do prirodnog kraja. Naime, budući da je povjerenje u institucije na rekordno niskim razinama, činjenica da je ured posebnog tužitelja ostao imun na političke pritiske više je nego pohvalna.

U konačnici, Muellerov izvještaj nedvosmislen je oko jedne bitne stvari, a to je rusko uplitanje u izbore 2016. No ovo je, čini se, dio o kojemu se najmanje govori, iako se novi izbori bliže i jasno je da još uvijek postoji niz načina na koje je američki izborni sustav podložan vanjskim manipulacijama. Gotovo ironično, nakon završetka istrage koja je trebala biti svojevrsna prekretnica čini se da se obje strane političkog spektra nastavljaju ponašati isto, kao da istraga još uvijek traje. Predsjednik Trump i dalje igra na kartu žrtve političkog progona, dok se demokrati koji pretendiraju na Bijelu kuću fokusiraju na teme koje su im 2018. donijele prevagu na izborima za Kongres.