Bane Bojanić vjerojatno nikada nije bio u Hrvatskom narodnom kazalištu. Ni na pozornici među glumicama, pjevačima, baletanima ili glazbenicama, a ni u publici među onima koji godinama pohađaju ovaj umjetnički hram. Do te blage subote 27. veljače 2021. godine ovaj bi turbofolk pjevač s nevjericom reagirao na to da mu se ime i prezime vezuju uz ponajljepšu hrvatsku neobaroknu zgradu. Te je večeri, sukladno 'novom normalnom', Bane ipak zapjevao ispred kazališta.

Nije to bio solistički koncert uz simfonijski orkestar, već nastup preko nečijeg mobitela, bluetoothom povezanog s prijenosnim zvučnikom. Zborno je zagrebačka publika, sastavljena većinom od mlađih osoba rođenih u ovom tisućljeću, pjevala njegov hit iz 2001. godine 'Samo pijan mogu da prebolim'. Složno, veselo i mladenački pijano.

Kada se grad počeo buditi u nekom drugačijem glazbenom ritmu, mnogi su uz nedjeljnu kavu i croissant preko Whatsappa i Vibera počeli primati slike 'prljavog kazališta', a koje je takvim postalo zbog ostavljenih plastičnih vrećica i dvolitrenih boca piva. Uskoro su se putem društvenih mreža javili i oni koji su istaknuli 'urinokulturni' doprinos mladih Trgu Republike Hrvatske.

Ipak, završni udarac na ukus građanki i građana Zagreba učinila je viralna videosnimka zagrebačke mladeži kako nasmijana pleše s rukama u zraku i pjeva Banetovu 'Samo pijan mogu da prebolim ove noći i sudbinu zlu'. Nek' se mladi vesele, pomislili su neki dok se u većini slučajeva počela dizati moralna panika o posrnulom gradu, društvu i državi kojoj ni hektolitri alkohola ne mogu pomoći u suočavanju sa zlom sudbinom. Snimka je to koja može iznenaditi samo naivne. Jedino što je bilo drukčije u odnosu na pretpandemijske subote jest to da je, umjesto u klubovima, Bane zapjevao na najljepšem zagrebačkom trgu.

Nema isključivosti na playlisti

Rezultati istraživanja o glazbenim preferencijama i pohađanju različitih događaja mladih - koje je 2018. godine proveo Institut za društvena istraživanja - pokazuju da oko trećine njih u Hrvatskoj redovito sluša turbofolk i pohađa klupske programe i koncerte takve glazbe. U usporedbi s ostatkom zemlje, uključujući glavni grad, takva je glazba nešto rjeđe slušana na sjeverozapadu Hrvatske te u Istri i Primorju. Sluša se sve, od trapfolka i turbofolka do pjesama koje su nastale dok se oni koji ih slušaju još nisu ni rodili – od Baneta, Seke pa sve do Miroslava, Šabana i Sinana.

Premda se po medijskoj reakciji to može činiti kao najslušanija vrsta glazbe u ovoj dobnoj kategoriji, rezultati pokazuju da tome nije tako. Većina mladih i dalje preferira glazbeni izričaj koji bi se mogao opisati kao pop glazba, a u kojem se kreću izvođači od Petra Graše do Due Lipe, dok je onih koji slušaju različite oblike rocka, r'n'b-a/hip-hopa ili elektroničke glazbe otprilike jednak broj kao i onih koji štuju Bojanićev opus. Ipak, današnji glazbeni ukus mladih najviše određuje osobina fluidnosti, što znači da u isto vrijeme slušaju i prihvaćaju različite glazbene žanrove.

Nama koji smo zašli u srednje godine i onima još iskusnijima glazbena je identifikacija bila i jest važan dio opisa osobnosti, vrijednosti i estetike. Njome smo najlakše i najučinkovitije povlačili granice između nas i naših i drugih: 'Mi slušamo super stvari, a ostalo je…' I dok smo s nekim 'plemenima' prijateljevali, neka su nam bila toliko odbojna da im nikada nismo prilazili, naročito mi s gradskih ulica i ispred kazališta. 'Samo teške seljačine mogu slušati to sranje od folka…', odzvanjalo je ulicama Zagreba, Rijeke i Splita. Takvi su isključivi stavovi kod mladih danas vrlo rijetki. Njih je zamijenila playlista u mobitelu na kojoj se uz Ramonese nalazi Jelena Rozga, slijedi Rahmanjinov pa onda Buba Corelli i njegov 'brat' Jala Brat. U tom velikom ideološkom sukobu koji se očituje u pristupu glazbi pitanje je tko bolje prolazi.

Čuvamo nostalgičnu sliku naših mladosti

Možda je naša ideja da glazbene preferencije izjednačavamo s vrijednosnim procjenama suštinski pogrešna. Možda današnje vrijeme u kojem smo izloženi neograničenim informacijama, u kojem filtri ne postoje ili su zastarjeli, u kojem smo fluidniji nego ikada u načinu rada, spolnosti, religijskoj pripadnosti ne trpi dihotomne podjele na 'urbane' i 'seljake', na 'našu' i 'njihovu' glazbu. Čudimo se i zgražamo nad snimkom mladih ljudi kako urlaju na Banetove stihove jer gotovo ljubomorno i pažljivo čuvamo slike o našim 'pravovjernim' izborima. Čuvamo granice koje smo postavili od onih koji ih svojim 'barbarizmom ruše'. Čuvamo nostalgičnu sliku naših mladosti.

Koncert Baneta Bojanića te subote nije problematičan zbog 'glazbenog smeća', već zbog onog stvarnog - fizičkog. Otpaci po stepeništu kazališta, vrećice na travnatim površinama i grafiti na pročeljima zgrada dokazuju da u obiteljima i u društvu trebamo puno više raditi na podizanju građanske svijesti mladih ljudi do razine najosnovnijeg – da počiste iza sebe.

Dok to rade, koga briga jesu li im u slušalicama Bojanić, Beethoven, Štulić, Daft Punk ili Tram 11?