Neće ova godina, koja je na izmaku, biti zadnja koju kao društvo i civilizacija proživljavamo niti će nas, kako to neki (ne)ozbiljno ili kroz šalu najavljuju, danas s neba zasuti vatreni meteori. Doduše, događaja o kojima progovara i biblijska knjiga Otkrivenja (koja je našoj civilizaciji ipak poznatija od dalekih majanskih svjetova) u svijetu, nažalost, ne nedostaje – pohlepe, ratova, bolesti i gladi. Stoga ne čudi da neki i u njima iščitavaju znakove mogućeg skorog svršetka svijeta kakvog poznamo, premda su, ako ćemo pravo, ta zla bili suputnici ljudi otkad je svijeta i vijeka. Potpisnika ovih redaka, međutim, zadnjih tjedana i mjeseci mnogi događaji u Hrvatskoj više podsjećaju na jednu drugu biblijsku zgodu, opisanu ne u zadnjoj, nego u prvoj biblijskoj knjizi: onu o gradnji Babilonske kule, kad su se graditeljima pobrkali jezici pa se međusobno više uopće nisu razumjeli.

I u Hrvatskoj, kako se čini, iz dana u dan svjedočimo neobičnoj pojavi da se suprotstavljene strane ne samo ne slažu - što bi i bilo razumljivo, a za razvijanje kulture dijaloga i demokracije čak i poželjno – nego se sve češće uopće niti ne razumiju. Kao da, kako se par puta moglo čuti u jednoj nedavnoj televizijskoj raspravi, žive u nekim paralelnim svjetovima.

Tko tu koga (ne) razumije?

U godini koja je za nama takvih je primjera potpunoga međusobnog nerazumijevanja uistinu bilo napretek. Kad su, primjerice, započeli pregovori Vlade i dijela sindikata javnih službi, na trenutke se činilo kao da pregovarači govore međusobno nerazumljivim jezicima. Vladinim predstavnicima uopće nije bilo jasno kako se to oni u jeku krize ničega ne žele odreći, dok sindikati uopće nisu shvaćali kako bi to njihovo odricanje moglo pomoći da zemlja izađe iz krize. Pa ni danas, mjesecima nakon što su ti pregovori vođeni, stajališta pregovarača nisu niti za milimetar bliža, nego je cijela stvar okončana naprasnim raskidanjem ugovora, zakonskim ukidanjem pojedinih prava, prijetnjama sudom i packama Vladi iz redova međunarodnih sindikalnih organizacija. S ništa manje čuđenja u poslovnim krugovima nisu prolazile niti Linićeve opaske o tomu da su za produbljenje krize krivi i poslodavci, koji ne žele investirati, dok su njegove tvrdnje kako im je Vlada smanjila namete kod njih uvijek nailazile na jedno te isto pitanje: o čemu taj čovjek uopće priča?!

No, dok je nerazumjevanje između onih koji žele lupiti po džepu s jedne, i onih koji te svoje džepove (materijalna prava) pošto-poto žele sačuvati; kao i nesuglasice između onih koji žele manje poreze te onih koji bi u proračun htjeli skupiti više novca donekle i razumljive, razina nerazumjevanja između osoba i institucija koji bi po prirodi stvari trebali biti saveznici, ipak je ponešto teže shvatljiva pojava. Pa kad tako ovih dana slušamo dijametralno suprotne najave skorog ne/uvođenja poreza na nekretnine koje izriču ministar Slavko Linić s jedne i koalicijski mu kolega, ministar Ivan Vrdoljak s druge strane, neizbježno se nameće dojam kako ni jedan drugoga ne može razumjeti, dok ih javnost koja sve to skupa zbunjeno promatra može razumjeti još i manje. Kao što ni guverner Vujčić, kako se čini, uopće ne razumije zašto se Linić želi zaduživati jedino u zemlji, dok ovaj potonji, pak, uopće ne razumije zašto mu HNB pri tomu ne želi ili ne kani pomoći pa ga na zaduživanje i dalje tjera u inozemstvo.

Potraga za odgovorima

No, dok su sva ta opisana nerazumijevanja između čelnika sindikata i članova Vlade, poslodavaca i ministra financija te pojedinih ministara međusobno, pojave oko kojih i ne treba stvarati preveliku dramu – svi se oni ionako relativno brzo dogovore kad im se poklope interesi – nerazumijevanje koje se po pitanju uvođenja zdravstvenoga odgoja u hrvatske škole s razine Vlade, crkvenoga vodstva i pojedinih nevladinih i građanskih udruga prelilo među 'obične ljude', koji se već tjednima prepucavaju po društvenim mrežama, javnim portalima i forumima, dobronamjerne bi promatrače ipak trebalo natjerati na razmišljanje. Nije, opet, toliki problem što se jedna i druga strana pri tome ne slažu – jer neslaganje oko pojedinog pitanja svakodnevna je pojava u slobodnim društvima – koliko zabrinjava dojam da suprotstavljene strane uopće ne mogu razumjeti niti se uživjeti u argumente onih s druge strane barikade. Zabrinuti roditelji, tako, uopće ne razumiju o čemu to ministar Željko Jovanović govori kad ih uvjerava da je taj odgoj dobar za njihovu djecu, dok ih navodi iz literature preporučene nastavnicima uvjeravaju u suprotno. Ministar, pak, kao da uopće ne razumije zbog čega ti roditelji, vjerske zajednice i pobunjene udruge ruše taj njegov projekt – 'najveći uspjeh ove Vlade' - i traže izborni program, kad za to, po njegovu shvaćanju, nikakvih opravdanih razloga nema. Obični pak zagovornici i protivnici uvedenoga zdravstvenog odgoja, koji pune internetske stranice svojim komentarima a njihove anonimne članke objavljuju pojedini portali, kao da uistinu dolaze iz paralelnih svjetova, a ne iz jednih te istih gradova, škola pa i zgrada jedne te iste zemlje.

Stoga, kako god i kad god završio ovaj aktualni spor (a zasad mu se ne nazire kraj), njegove ćemo posljedice vjerojatno još dugo osjećati. Jer, on nam je pokazao ne samo to da smo kao društvo duboko podijeljeni, nego i to da su nam jezici pobrkani, pa te podjele nismo niti u stanju početi prevladavati. A kako ćemo, pobogu, uz toliko međusobno nerazumijevanje graditi zajedničko društvo i planirati zajedničku budućnost?! Na ta bi pitanja odgovorni na svim stranama – možda baš sad, kad se pripremamo za Božić, taj blagdan mira i razumijevanja – trebali početi pronalaziti prikladne odgovore.