Razlog moje selidbe je to što sam imala sreću i privilegij biti dobitnica stipendije Hubert H. Humphrey, dijela programa razmjene Fulbright koji financira američki State Department. Zahvaljujući stipendiji, od kolovoza ove pa do lipnja sljedeće godine imat ću priliku i studirati i baviti se istraživačkim radom na Sveučilištu u Bostonu, privatnom sveučilištu osnovanom 1839. Ono se sastoji od 17 škola i koledža te je na svjetskim rang-listama najboljih sveučilišta redovito rangirano među 100 najboljih.

Moj domaćin tijekom boravka na Sveučilištu u Bostonu je Questrom School of Business, poslovna škola ovog sveučilišta, gdje pohađam edukaciju usmjerenu na razvoj liderskih vještina. Diplomske kolegije iz podatkovnih znanosti pak pohađam i polažem na Metropolitan Collegeu ovog sveučilišta, a istraživački rad vezan za procjenu utjecaja rada od kuće na dobrobit i proizvodnost zaposlenika provodim u sklopu projekta Sargent College of Health and Rehabilitation. Budući da mi je stipendija omogućila da istovremeno budem i studentica i znanstvenica u zemlji koja bez sumnje ima najbolji visokoobrazovni i znanstveni sustav na svijetu, u ovoj kolumni odlučila sam opisati iskustvo studiranja i znanstvenog rada u SAD-u i, gdje god to ima smisla, usporediti ga s mojim hrvatskim iskustvom.

Krenimo prvo sa studiranjem. Nakon što vaša prijava za studiranje na ovom sveučilištu bude prihvaćena (a prihvaća se otprilike svaka peta), da biste mogli početi studirati, morate položiti kratke tečajeve o neravnoteži moći u odnosu profesora i studenata, o diskriminaciji te o seksualnom i akademskom uznemiravanju. Koliko je meni poznato, na hrvatskim sveučilištima ne postoji ništa slično, iako je upoznavanje studenata s ovim temama itekako potrebno.

Moram priznati da do polaganja tih tečajeva nisam ni znala da postoji nešto što se zove akademsko uznemiravanje, no s obzirom na natjecateljski duh koji se potiče na američkim sveučilištima, jasno mi je zašto je ova pojava dobila ime i zašto je važno da studenti razumiju što ona podrazumijeva.

Čak i za američke prilike troškovi studiranja na ovom sveučilištu iznimno su visoki. U usporedbi s američkim sveučilištima, studiranje u Hrvatskoj višestruko je pristupačnije i priuštivije. Diplomski studiji na Sveučilištu u Bostonu u pravilu traju tri semestra, a školarina za svaki semestar iznosi otprilike 35 tisuća dolara. Ovaj iznos školarine tipičan je za privatna visokorangirana sveučilišta u SAD-u i moguće ga je donekle umanjiti stipendijama ili dobivanjem financijske pomoći. Ako nemate ni stipendiju niti možete dobiti financijsku pomoć, a nemate dovoljno novca da platite studij, možete dobiti kredit za pokriće troškova studiranja.

Iznosi školarina astronomski

Kada iznosu školarine dodate troškove života u Bostonu, u kojem smještaj svake godine traži otprilike 350 tisuća studenata, proizlazi da ukupni trošak diplomskog studija na ovom sveučilištu može doseći i do 200 tisuća dolara. Usporedbe radi, američka medijalna plaća iznosi tek oko pet tisuća dolara. Nije stoga čudno to da je američki predsjednik Joe Biden dobio izbore dijelom i zbog obećanja da će otpisati dio studentskih kredita, no u toj ga je namjeri zaustavio američki Vrhovni sud, u kojem trenutno dominiraju konzervativni suci.

Međutim ono što dobijete zauzvrat za plaćenu školarinu, barem po mom dosadašnjem iskustvu, zbilja vrijedi uloženog novca i jako odudara od onoga što nude hrvatska sveučilišta. Impresivne su i infrastruktura i potpora dostupne studentima tijekom studija, uz raznolikost sadržaja koje možete učiti, fleksibilnost u izboru predmeta i načine prenošenja znanja. Pristup studentima je visoko personaliziran i neformalan, a resursi za učenje koji su im na raspolaganju zbilja su vrlo kvalitetni, bogati i raznovrsni.

Sve aktivnosti usmjerene su ne na formalno, već na stvarno ostvarivanje ishoda učenja i njihovu primjenu u poslovnom životu. S obzirom na cijenu studija koju plaćaju, nije iznenađenje to da su studenti visokomotivirani i usmjereni na ostvarivanje svojih akademskih ciljeva. Užitak je slušati profesore, a oni su u mom slučaju dug niz godina radili u IT industriji i istovremeno gradili akademsku karijeru, kako prenose svoja znanja i iskustva na studente. Užitak je i učiti iz materijala koji su tako jasno napisani i smisleno strukturirani, pa ako si voljan uložiti trud i vrijeme u učenje, uspjeh je zagarantiran. Užitak je (barem meni) biti čitavo vrijeme izazvan da daješ od sebe najviše što možeš ili čak i više nego što misliš da možeš.

'Bubetanje' napamet zaista nema smisla

Tijekom nastave profesori izlijevaju studentima ogromnu količinu materijala i nju je zbilja nemoguće savladati tijekom jednog semestra. Od studenta se pak traži da sam odredi što je bitno, a što je manje bitno, te da zatim svoje učenje strukturira u skladu s time. Testiranja su učestala i natjeraju te da cijelo vrijeme učiš i pratiš gradivo. Ispitna pitanja su tako sastavljana da 'bubetanje' napamet zbilja nema nikakvog smisla. Ako ne razumiješ gradivo i ako ne misliš svojom glavom, nećeš znati odgovoriti na njih.

Ono što mi je bilo poprilično iznenađenje jest to što je na koledžu na kojem studiram podatkovne znanosti moguće dobiti titulu magistra znanosti samo ako vam je prosječna ocjena svih položenih kolegija B (što kod nas odgovara četvorci) ili viša. Ako je prosječna ocjena niža, studentu preostaje da kredite koje je dobio za položeni predmet s ocjenom nižom od četvorke pokuša iskoristiti na drugom studiju ili drugom sveučilištu, no magisterij iz računarstva na ovom koledžu neće dobiti. Veliko mi je iznenađenje bilo i koliku autonomiju i prostor za kreativnost imaju profesori u svim bitnim elementima nastavnog rada, a još veće koliko cijene inicijativu, kompetentnost i kreativnost. Sve navedeno značajno odudara od iskustva mog studiranja, ali i predavanja na hrvatskim sveučilištima.

S obzirom na to da iza sebe imam dva desetljeća znanstvenoistraživačke karijere i rad na mnogobrojnim znanstvenim projektima, moram priznati da mi uključivanje u istraživački rad na nekom američkom sveučilištu predstavlja posebno veselje, ujedno i izazov. Najveće iznenađenje koje me dočekalo u ovom segmentu akademskog života u SAD-u to je koliko pažnje sveučilište ulaže u to da znanstvenici budu upoznati sa svim aspektima istraživačkog rada prije nego uopće započnu s istraživanjem.

Stoga sam morala, baš kao i svaki drugi znanstvenik koji radi na ovom sveučilištu, položiti ni manje ni više nego 14 kratkih tečajeva koji pokrivaju sve 'neznanstvene' aspekte znanstvenog rada. Od autorstva znanstvenih radova, upravljanja istraživačkim podacima i neetičnih postupaka u istraživačkom radu do sukoba interesa, rada s osobnim podacima te pitanja vezanih za povjerljivost istraživačkog rada i rada sa studentima u istraživanjima; sve teme su temeljito obrađene i od znanstvenika koji sudjeluju na istraživačkim projektima očekuje se da budu upoznati s njima.

Sve su to teme s kojima se i mi koji se bavimo znanstvenim radom u Hrvatskoj redovito susrećemo, no s njima nismo ni dovoljno dobro upoznati niti im posvećujemo dovoljnu pažnju kroz institucionalizirane prakse. S druge strane, na sveučilištu na kojem boravim svi znanstvenici moraju iznova polagati ove tečajeve svake tri godine, tako da se ne može dogoditi da kojim slučajem plagirate tuđi rad, manipulirate rezultatima istraživanja ili trgujete utjecajem, a da niste svjesni toga da je takva praksa nedopuštena. I u istraživačkom segmentu akademskog života najviše me oduševila činjenica koliko se visoko cijene i vrednuju inicijativa, kompetentnost, kreativnost i uspješnost. Vjerojatno je razlog za moje oduševljenje i činjenica da niti prvo, niti drugo, niti treće, niti četvrto nije na cijeni u našem akademskom sustavu, a koji mi iz ove američke perspektive još više nego prije nalikuje na vrlo samozadovoljnu i učmalu uranilovku, u kojoj se izvrsnost samo deklarativno cijeni, no u stvarnosti se vrlo često ne samo potire, nego i kažnjava.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.