Hrvatska je došla pred zid. Ako to nekomu do jučer i nije bilo do kraja vidljivo, od jučer bi to svima trebalo biti jasno. I ne, nećemo ovaj put ni o referendumu, na kojega ćemo, eto, 1. prosinca ipak izaći, ni o Vukovaru kojega bismo se ovih dana u povodu tužne obljetnice svi trebali sjetiti, nego o nečemu naizgled puno dosadnijem, neatraktivnijem i suhoparnijem: o brojkama. Jer one, kako se to ponekad zna reći, 'ne lažu'.

A brojke koje su nam na jučerašnjoj sjednici Vlade prezentirane, opet pod dosadnim, neatraktivnim i suhoparnim naslovima Nacrt prijedloga izmjena i dopuna Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2013. godinu i Nacrt prijedloga državnog proračuna Republike Hrvatske za 2014. godinu, s prijedlogom projekcija za 2015. i 2016. godinu, sve su samo ne dosadno i neatraktivno štivo. No, pogledaju li se malo te brojke i, što je još važnije, usporede li se s brojkama koje su nam pod takvim istim suhoparnim naslovima predstavljane prije manje od godinu dana, može se zaključiti samo jedno: ova je Vlada naprosto digla ruke od svega i, što bi se ono reklo, 'bacila koplje u trnje'. Njen plan izlaska iz krize neslavno je propao, a ono što slijedi i njoj i nama bit će tek puko preživljavanje ili, riječima Slavka Linića, 'borba za opstanak'.

Matematika katastrofe

No, da netko ne bi pomislio kako pretjerujem, evo tek par tih brojki: u odnosu na prvotno predviđeni proračun za ovu godinu, prikupljeni prihodi bit će manji za više od 3 milijarde, a rashodi veći za skoro 5 milijardi kuna. Unatoč, dakle, silnoj fiskalizaciji i (dobrodošloj, da se razumijemo) poreznoj disciplini, prihodi su manji nego lani; a unatoč svoj 'racionalizaciji' i 'uvođenju reda' u državne financije, rashodi su i opet postali znatno veći! Da stvar bude još i gora, pred samo mjesec i nešto dana ministar Linić nas je - pojašnjavajući kako su rashodi povećani zbog jednokratnog troška sanacije zdravstva i (valjda neočekivanog?!) ulaska u Europsku uniju – uvjeravao kako manjak u državnoj blagajni do kraja godine ne bi trebao biti veći od cca 13,3 umjesto prvotno predviđenih 10-ak milijardi kuna. A već jučer, samo mjesec i kusur dana kasnije - premda u međuvremenu valjda nismo još jedanput sanirali zdravstvo i ponovno platili EU-članarinu – deficit je porastao za dodatne 3 milijade – na 16,5 milijardi kuna. I tako će, kaže nam jučer Linić, ostati još 'dosta, dosta dugo'. Pa će manjak u državnoj blagajni iduće godine biti još i veći – 17,5 milijardi kuna a 2016., ako je više uopće vjerovati ikakvim projekcijama ove Vlade, još dodatnih 15 milijardi. Usporedi li se sve to s proračunom i projekcijama kojega je Sabor prihvatio početkom prosinca prošle godine, samo predviđeni deficit u ovoj i iduće dvije godine povećan je s planiranih 30-ak na više od 49 milijardi kuna. 19 milijardi više!

Pa, tko to može platit!? Ni sve najavljene monetizacije, koncesije i privatizacije neće biti dostatne niti za pokrivanje povećanja deficita, a kamoli za najavljeno vraćanje dijela duga. Sve to skupa, dakle, ne samo da 'nisu reforme', kako je na jučerašnjoj sjednici Vlade usputno primjetio i sam premijer Zoran Milanović, nego to nije čak nije ni 'vraćanje dugova', kako bi on to htio vidjeti. To je, naprotiv, tek stvaranje novoga duga, a bez ikakvih opipljivih rezultata jačanja gospodarstva ili životnog standarda hrvatskih građana.

Ali, kao ni u onim lošim reklamama koje nam žele uvaliti čarobne krpe i štedljive lonce, 'to nije sve'! Jer, i tako turobna slika budućnosti koju nam je sa svoje jučerašnje sjednice u obliku tablica i brojki ponudila Vlada, moći će se ostvariti samo pod uvjetom da već od ove godine, praktički već od sutra, Hrvatska doživi gospodarski rast, jer će u protivnome biti još i gore. Onaj isti rast kojega nam je potpredsjednik Vlade Branko Grčić, otkad je zasjeo u ministarsku fotelju, već toliko puta najavi, da mu je, jadnom, vjerojatno već pomalo i neugodno, pa te svoje iste najave svaki put pokušava obući u neko novo ruho. Pa je tako od 'minimalnog rasta' i 'nulte stope rasta' iz prve godine mandata, polako prelazio na 'rast i oporavak' u 'zadnjem kvartalu', u 'drugoj polovici godine', 'početkom iduće godine', sve dok i sam nije počeo sumnjati u to što govori pa krenuo i sebe i nas uvjeravati kako tek 'želi vjerovati' da smo dosegnuli dno i kako valja 'širiti optimizam'.

No, za optimizam je ipak potrebno i neko pokriće. A sve puste priče, nerealizirana obećanja i verbalne doskočice jednih, kao i hinjena odlučnost, forsirana konfliktnost i isprazna bahatost drugih ministara prije ili poslije dođu u poziciju da se moraju suočiti s brojkama. Dosadnim, neatraktivnim i suhoparnim brojkama.

Na kraju nam ostaje tek jedno jedino pitanje. Ako je jučer predstavljeni državni proračun 'borba za opstanak', onda to pitanje glasi: čiji?! Ove Vlade ili ove zemlje?