Jesu li se u Hrvatskoj u proteklih godinu dana dogodile ključne političke i društvene promjene otkako je na parlamentarnim izborima 4. prosinca 2011. pobijedila Kukuriku koalicija? Bi li vladajuće stranke točno godinu dana nakon izbora na novoj, hipotetskoj provjeri povjerenja birača ponovile isti uspjeh? I jesu li se u proteklih dvanaest mjeseci odnosi unutar Kukuriku koalicije, kao i odnos vladajućih i oporbenih stranaka toliko promijenili da bi pretpostavljeni prijevremeni izbori za zastupnike u Hrvatski sabor donijeli dovoljno različite rezultate za drukčiju konfiguraciju vlasti? Dosadašnja iskustva prvih godinu dana nakon izbora, od završetka Domovinskog rata do prošlih parlamentarnih izbora, govore da je prva četvrtina mandata vladajućih protjecala u relativnoj stabilnosti i manje-više istim odnosima podrške birača na izborni dan i godinu dana poslije i onima na vlasti i onima u oporbi. Nakon izbora za tadašnji Zastupnički dom 1995, HDZ je i godinu dana kasnije bio nedodirljiv na vlasti, što je potvrdio u proljeće 1997, na izborima za Županijski dom. Početkom 2001, dakle godinu dana nakon izborne pobjede tada oporbene koalicije, vladajuća šestorka predvođena SDP-om i HSLS-om još uvijek nije počela pucati po šavovima, dok je HDZ dvanaest mjeseci i nakon pobjede 2003. i nakon pobjede 2007. dominirao u vlastitoj koaliciji te općenito u političkom životu.

Imali smo strašnog pijetla…

Prvu godinu nakon izborne pobjede i osvajanja apsolutne većine u Hrvatskom saboru, vladajuća Kukuriku koalicija djeluje manje sigurnom u odnosu na vladajuće stranke i koalicije od 1995. naovamo. I to ne zbog mogućeg gubitka saborske većine koja je zasad neupitna, nego zbog činjenice da četiri stranke u koaliciji nisu uspjele barem djelomice zadržati sinergijski učinak svog izbornog nastupa iz prosinca 2011. Tada je nešto više od 41 posto osvojenih glasova hrvatskih birača, što je u konačnici donijelo čak osamdeset saborskih mandata, SDP-u i partnerima omogućilo mirno preslagivanje vlasti te pripremu i realizaciju svega onog što su isticali kao ključnu razliku u odnosu na uvjerljivo poraženi HDZ. Godinu dana poslije sva ispitivanja javnog mnijenja potvrđuju da se u proteklom razdoblju podrška birača puno više istopila kada je posrijedi Kukuriku koalicija, odnosno njezine članice negoli kada je riječ o oporbenom HDZ-u. Da se danas, kojim slučajem, održavaju izbori za Hrvatski sabor, Kukuriku koalicija bi u istom sastavu mogla računati na trideset do trideset i tri posto glasova, znatno manje negoli prije godinu dana. Pritom bi većinu glasova osigurala vodeća stranka koalicije SDP kojoj i samoj ankete daju manje izglede nego u prosincu 2011.

Što se dogodilo? I zašto, paradoksalno, SDP i Kukuriku koalicija zasad ne moraju strahovati od gubitka povjerenja unutar biračkog tijela? Dva su razloga tomu. Prvi je što u ovom trenutku nitko ni ne priželjkuje nove parlamentarne izbore, i to zbog različitih motiva. Drugi je što HDZ kao najjača oporbena stranka i dalje ne uspijeva generirati nezadovoljstvo birača aktualnim razvojem situacije. Vladajuća je koalicija ostala dosljedna svom ponašanju dok je još bila oporba pokazujući nesigurnost oko pravih poteza i osoba koje bi ih realizirale, pri čemu će joj otegotne okolnosti, ponajprije ekonomskog predznaka, sve manje moći služiti kao opravdanje. Naime, biti bolji od prethodnika koji se i kolektivno i personalno vuče po sudovima zbog teških kršenja zakona u ovom trenutku jednostavno nije dovoljno. I to sve veći broj građana smatra ključnim.

Unutar Kukuriku koalicije jedino SDP može računati na podršku birača u svim izbornim jedinicama u zemlji, unutar sebe rastrzani IDS jedino u osmoj, dok je HNS u anketama doživio pravu imploziju našavši se ispod izbornog praga te samostalno može izboriti jednog do dva zastupnika jedino u Varaždinu i eventualno u Zagrebu. HSU praktički hibernira te je sada očito na što su ga sveli svojedobno koaliranje sa Sanaderovim HDZ-om i aktualni savez s Čačićevim HNS-om. Pravo je pitanje koliko bi SDP-u nova izborna koalicija s HNS-om, HSU-om i IDS-om donijela, a koliko odnijela. Matematički bi donijela pokoji postotak glasova više, ali bi u konačnici opet bila preskupo plaćena mandatima i resorima bez do kraja usuglašenih politika i operacionalizacije. Usprkos sve vidljivijim neslaganjima i nesnalaženjima unutar koalicije, za nju u ovakvom ili sličnom obliku nitko ne mora strahovati. SDP bez nje nema ni većinu, niti alibi. S druge strane, HNS bez koalicije kreće putevima HSS-a i HSLS-a. Na marginu.

Dok je potpuno jasno zašto Kukuriku koalicija još ni ne pomišlja testirati svoju snagu na parlamentarnim izborima, ni oporbenim strankama novi izbori ne bi donijeli presudnu prednost. HDZ bi danas dobio otprilike isti ili nešto manji broj glasova u odnosu na 2011, ali zbog slabljenja vladajućih i pokoji mandat više. HDZ-ov je pak problem nespremnost na novo obnašanje vlasti, i što se tiče konkretnih javnih politika, i što se tiče njihovih realizatora. HDZ ne poručuje ništa bitno za svakodnevni život građana baveći se ili sobom ili prošlošću. Iako su laburisti jedini koji su u posljednjih godinu dana gotovo udvostručili podršku među ispitanim biračima, Dragutin Lesar nužno treba prepoznatljiv i, što je još važnije, stručan stranački tim. U ovom bi trenutku dolazak laburista u neku od vladajućih koalicija samo razotkrio njihov programski i kadrovski deficit.

Takvo što čelnik laburista sebi ne smije dopustiti. Za njega vrijeme radi, ali uz uvjet da i on u tom vremenu poradi na sebi, stranci i kolegama. HDSSB također jača. No njegovi su dometi programirano regionalni te je upitno može li se u budućnosti naći u položaju IDS-a, da kao regionalna stranka participira u nacionalnoj vlasti. Stranka Branimira Glavaša zasad je dovoljna sama sebi i u stalnom konfliktu sa svim ostalima, ali se i u njezinoj izbornoj utvrdi, poglavito u kontekstu ocjenjivanja obnašanja lokalne i županijske vlasti, uskoro može očekivati alternativa. Uostalom, na proljeće će se održati lokalni i europski izbori te će upravo oni biti svojevrsna generalna proba za ono što bi mogli donijeti hipotetski parlamentarni izbori. Iz sadašnje perspektive, svi bi na lokalnim izborima mogli proglasiti pobjedu, a da na njima u biti budu gubitnici.