Iako se mislilo da je Charlie Chaplin dosad najbolje parodirao Adolfa Hitlera u svom remek-djelu 'Veliki diktator' iz 1940., koje je vođu Trećeg Reicha razbjesnilo više od bilo čega jer ga je lucidno ismijalo, hrvatska je politika opet nadmašila samu sebe.

Sedamdeset i dvije godine nakon Hitlerove smrti i poraza Trećeg Reicha u Drugom svjetskom ratu hrvatski politički reality show ima novo prepoznatljivo lice, premda se to lice i ranije pojavljivalo obljetničarski. Obično 10. travnja.

Kada je predsjednik Vlade Andrej Plenković na svojoj posljednjoj konferenciji za medije obrazložio na koji se način privremeno rješava pitanje ploče Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Jasenovcu, istaknuvši da nema razloga za trijumfalizam zagovaratelja pozdrava 'za dom spremni', oni su već ostvarili svoj politički trijumf.

Među njima je i Marko Skejo, zapovjednik IX. bojne HOS-a 'Rafael vitez Boban', koji je već desetljećima dosljedno za dom – spreman. Od svojih javnih govora, u kojima je uz ovu krilaticu dizao desnu ruku, kako se to čini u fašističkom pozdravu što ga je nakon Rimskog Carstva popularizirao Benito Mussolini, do svojih gospodarskih projekata, pri čemu je osuđen i za kriminal. No Marko Skejo nakon svog sudjelovanja u ratu, poratnog poduzetništva i neprestanog glorificiranja aktera i simbola Nezavisne Države Hrvatske i Trećeg Reicha, koji mu se nalazi na majici posvećenoj opsadi Staljingrada, postaje tek sada, makar privremeno, ravnopravan sugovornik u konkretnoj političkoj raspravi, i to s cijelim državnim političkim vrhom. Dapače, taj se dan više analiziralo Marka Skeju, negoli Andreja Plenkovića.

'Stari hrvatski brkovi'

Svojim je konotativnim brčićima Marko Skejo neke podsjetio na brkove Adolfa Hitlera (nosio je takve brkove jer je smatrao da mu njihov oblik vizualno sužava nos) mada se teško oteti usporedbama s parodijom Charlieja Chaplina. Možda će netko i Skejin imidž proglasiti 'starim hrvatskim brkovima', kakvima se jurišalo protiv Osmanskog Carstva 1566. ili pak Ugarske 1848., ali je poruka više nego jasna. Kao što su jasne i dvije neusporedivo važnije stvari.

Prva je ta da jedna ozbiljna europska država i njezina vlast godine 2017. moraju imati čvrst stav oko uzroka, tijeka i posljedica Drugog svjetskog rata. Zašto? Zato što su vrijednosti na temelju kojih su u ovom ratu poražene nacističke, fašističke i militarističke snage Njemačke, Italije, Japana i njihovih satelita, uključujući ustaški pokret, vrijednosti kojima se treba voditi suvremena civilizacija, a u kojoj jednostavno nema mjesta za ideologiju i praksu totalitarizma u kojem se, uz sva zla, fizički uništavaju cijele rase i narodi.

Druga je ta da je pozdrav 'za dom spremni' izraz te ideologije i prakse te da i eventualno neznanje konteksta njegova nastanka i korištenja ne smije opravdavati njegovu suvremenu uporabu. Nije riječ ni o kakvom 'starom hrvatskom pozdravu', osim ako su za nekoga 1930-e i 1940-e daleka prošlost, a ustaški pokret u prvom redu hrvatski, tek onda zločinački. Takvo je što primjerice 2004., u vrijeme ranije HDZ-ove vlade, bilo neupitno. 

Kada se pročita Ustav Republike Hrvatske od prvog do posljednjeg slova, ovakvih prijepora nema i ne može biti. Jer je prema najvišem pravno-političkom aktu suvremena Hrvatska utemeljena, među ostalim, na državnoj suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, i to u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.). To je ustavni tekst u kojem je i antifašizam izrijekom temelj hrvatske državnosti, a fašizam njezina negacija. Kako je onda moguće to da se nedvojbeni simbol jednog fašističkog režima i dalje koristi u našoj zemlji - očito je pitanje na koje u Hrvatskoj danas nema odgovora. Svaka ljudska žrtva dana za obranu domovine zaslužuje najiskrenije poštovanje i pijetet, ali joj se počast ne smije dovoditi u vezu s idejama koje negiraju druge žrtve ni vrijednosti same političke zajednice.

Društveni konsenzus - teško

Premještanje HOS-ove ploče iz Jasenovca, u kojem je ustaški režim smaknuo na desetke tisuća ljudi, u Novsku testira to koliko Hrvatska danas funkcionira kao pravna država. Taj je postupak neprihvatljiv i sa strane svih žrtava u Drugom svjetskom ratu, stradalih uz pozdrav 'za dom spremni', ali i sa strane poginulih pripadnika HOS-a, na koje se odnosi ta ploča.

Zašto HOS u ratu nije koristio neki drugi pozdrav, nego baš onaj koji je isključivo vezan uz ustaški pokret i NDH? Možda će na to pitanje odgovoriti članovi Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, osnovanog u ožujku ove godine, koje je svoja mišljenja prvotno trebalo dati sljedećeg proljeća. To znači da im je sedamdeset i dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata za odluku potrebno godinu dana, otprilike četvrtinu od onog koliko je Drugi svjetski rat trajao na području Hrvatske.

Hoće li njihova odluka i na njoj temeljena zakonska regulativa omogućiti društveni konsenzus oko domicilnih nedemokratskih režima, kako to najavljuje premijer Andrej Plenković?

Teško, osobito jer za takvu regulativu već sada postoji Ustav Republike Hrvatske, ali ga se tumači na posve različite načine. Kao što se posve različito tumači pozicija Hrvatske u trenutku pobjede savezničkih snaga 1945. Primjerice, saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović i de facto prvo lice novoosnovane političke stranke Neovisni za Hrvatsku taj je povijesni trenutak 2012. ocijenio 'najvećom nacionalnom tragedijom i porazom'. Tragedija je sigurno bila zbog stotina tisuća ubijenih u ratu, ali ne i poraz, jer je Hrvatska, kako to postulira i njezin Ustav iz 1990., u Drugom svjetskom ratu pobijedila zahvaljujući vlastitom antifašističkom pokretu, jednom od najjačih u Europi, koji je u konačnici vratio dio nacionalnog teritorija što ga je NDH odmah dao Italiji.

Parodije povijesti dobivaju legitimitet

Ne zaslužuje li stoga i zbog Drugog svjetskog rata, i zbog Domovinskog rata, i zbog najviših ustavnih vrednota, cijela Hrvatska sa svim svojim žrtvama – pijetet. Ne može li se HOS-ova ploča s pozdravom 'za dom spremni' nalaziti u Jasenovcu, zašto se može postaviti u Novskoj?

Može li se istom logikom danas-sutra postaviti u Splitu, koji je ustaški poglavnik Ante Pavelić s većinom Dalmacije spremno predao Benitu Mussoliniju? Ili u zagrebačkoj Praškoj ulici, u kojoj je ustaški režim srušio sinagogu u sklopu Hitlerova plana uništavanja Židova?

Šteta što aktualnim zagrebačkim vlastima, umjesto mijenjanja trga vođe antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, prioritet nije bilo pitanje i dalje praznog prostora u središtu grada, na kojem se nekad nalazila sinagoga. Na taj bi način potvrdili da Hrvatska 1945. nije doživjela poraz, nego ostvarila ključnu pobjedu. Međutim hrvatska će politika, i na vlasti, i u oporbi, prije odgađati donošenje rješenja, negoli se odlučno pozabaviti problemima. U međuvremenu, čak i parodije povijesti dobivaju legitimitet. Ali i bez kapi ironije Charlieja Chaplina.