Slušajući i čitajući izjave pojedinih potencijalnih kandidatkinja i kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima, stvara se sve snažniji dojam da se izbori održavaju na početku zime 1939., a ne 2019. Upravo je počeo Drugi svjetski rat, europske sile zauzimaju svaka svoju poziciju, a domaći političari trebaju donijeti odluku o tome kojem će se bloku prikloniti ili pak ostati neutralni.

Ovakvo vraćanje u prošlost – kada već nema suvislih ideja o radu na boljitku života građana u sadašnjosti i budućnosti – nije viđeno ni na prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990. Sve je izvjesnije to da bi povijesne teme mogle biti među najviše plasiranima na popisu prioriteta najizglednijih obnašatelja dužnosti predsjednika, odnosno predsjednice Republike Hrvatske u sljedećem petogodišnjem mandatu. Već se prigodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja vidjelo da nema ni govora o nekorištenju državnih praznika za najavljivanje kandidatura i vođenje kampanja. Izbori nisu raspisani, niti će biti uskoro, a izborna je (pret)kampanja u punom jeku.

Zbog toga ne treba čuditi to da je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović meteorološki točno iskoristila 5. kolovoza kao 'lijep i sunčan dan', unatoč drukčijim izjavama, za namjeru da i sljedećih pet godina želi dolaziti u Knin kao šefica države. To je potvrdila nekoliko dana kasnije u intervjuu Hrvatskom tjedniku, zbog kojega je naišla na niz osporavanja, pri čemu je i premijer Andrej Plenković izjavio da je predsjednica mogla dati intervju i negdje drugdje.

Čemu čuđenje? Upravo suprotno. Kolinda Grabar Kitarović napravila je najbolji mogući potez za skretanje pozornosti na svoju želju obnavljanja predsjedničkog mandata. Da je intervju dala nekom od medija iole drukčije orijentacije od izabranog, malo bi tko uočio ključni element njezine kampanje. A to je grčeviti pokušaj povratka podrške političkog spektra desnijeg od HDZ-a te dijela HDZ-a koji posljednjih godinu dana u njoj vidi isključivo političku ekstenziju Andreja Plenkovića u cilju zajedničkog i – međusobno uvjetovanog ostanka na vlasti. Ulazak Miroslava Škore u predsjedničku utrku prisilio je sadašnju predsjednicu na novi zaokret, ovaj put desnije od Škore, odnosno od onih koji ga podržavaju, te ne čudi to da je i tema korištenja ustaškog pozdrava 'Za dom spremni' stigla na repertoar predsjedničkih kandidata. Kroz pjesmu ili bez nje.

No ovdje nije samo riječ o tome hoće li se poklič ustaškog pokreta, uz koji su kvislinške vlasti Nezavisne Države Hrvatske pod tutorstvom nacističke Njemačke i fašističke Italije u Drugom svjetskom ratu ozakonile i provele mnogobrojne masovne i pojedinačne zločine, naći usred analiza onih koji u skladu s Ustavom Republike Hrvatske trebaju predstavljati zemlju u tuzemstvu i inozemstvu, nego i o nastavku konfuzije za koju domaća politika i pravosuđe ni dalje nemaju rješenje.

Toj je konfuziji i nedosljednoj praksi svoj doprinos dalo i od Vlade ustrojeno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, čija su prošlogodišnja 'Temeljna polazišta i preporuke o posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta' slabo iskoristiv kompromis koji je za pozdrav 'Za dom spremni' kao obilježje mržnje uz blanketnu zabranu predložio i moguću iznimku. U tom je duhu po brčićima, stavovima i crnoj odori prepoznatljivi Marko Skejo s istomišljenicima nedavno u Kninu koristio osporavani pozdrav. A diljem se zemlje opet pjevalo pjesmu koja počinje uzvikom 'Za dom spremni'.

Zar je za to trebalo osnovati Vijeće, a ono donositi preporuke na više desetaka stranica? Zar nije dovoljno pročitati i poštovati Ustav Republike Hrvatske te prema njemu donijeti sve referentne zakone? I dok je gospodin Skejo bez sankcija – a sve u skladu s pitijskim preporukama Vijeća – koristio sporne vojne insignije striktno vezane uz konkretan povijesni događaj, Visoki prekršajni sud upravo je donio pravomoćnu presudu kojom je novčano sankcionirao konkretno uzvikivanje pozdrava 'Za dom spremni' u Thompsonovoj pjesmi 'Bojna Čavoglave'. Jedna zemlja, dva oprečna ponašanja. Pritom ne treba očekivati da će se uskoro bilo što uskladiti što se tiče tretiranja ovog pozdrava za koji ni njegovi protivnici, kao ni njegovi apologeti, ne dvoje da je podrijetlom – ustaški.

O starom hrvatskom pozdravu, kako ga je svojedobno okarakterizirala Kolinda Grabar Kitarović, nema ni govora osim ako predsjednica starost ne datira u 1930-e. Njegov je autor, prema vlastitim riječima, Ante Pavelić, ustaški poglavnik koji ga je pokušao opravdati formulacijom iz Povelje kralja Petra Krešimira IV, ali takvo što ne postoji u ovom dokumentu. Poklič naprotiv podsjeća na uzvik 'Sempre Pronti per la Patria e per il Re' (hrv. 'Za domovinu i kralja uvijek spremni') talijanske paravojne formacije Camicie Azzurre, idejno bliske fašističkom pokretu Benita Mussolinija, zaslužnog za Pavelićevo ustoličenje u travnju 1941. I kojem je Pavelićeva strahovlada prepustila dijelove Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Dalmacije, a talijanskog princa od Savoje i vojvodu od Spoleta Aimonea priznala kao hrvatskog kralja Tomislava II. Doda li se tomu da je polovica NDH bila pod vojnom okupacijom Italije, a druga polovica pod okupacijom Njemačke, Pavelićev bi režim, da nije odgovoran za zastrašujuće ratne zločine, djelovao kao parodija kojemu je i poklič nalik onomu što su ga koristili negatori hrvatskog identiteta i – okupatori hrvatskog teritorija.

U vrijeme Domovinskog rata i obrane protiv agresije na Hrvatsku predsjednik Franjo Tuđman oštro se usprotivio korištenju ustaškog pozdrava ističući da je u pitanju kompromitiranje zemlje te su postrojbe HOS-a, čije je znakovlje inicijalno sadržavalo ovaj pozdrav, početkom 1992. inkorporirane u regularne postrojbe sa službenim znakovljem. Zašto se HOS, čiji su se pripadnici hrabro suprotstavljali agresoru i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, odlučio baš za pozdrav 'Za dom spremni', koji se prethodno koristio isključivo unutar ustaškog pokreta, a ne za neki drugi, poput 'Za voljenu Hrvatsku', 'Za svoju domovinu' ili 'Za hrvatski dom'?

Možda će složen odgovor na to pitanje dati neko novo Vijeće za suočavanje s prošlošću, a možda će se o tome povesti živa rasprava i među predsjedničkim kandidatima. Kolindi Grabar Kitarović, prema spomenutom intervjuu, ako se tim pozdravom obnavljaju simpatije za NDH, onda joj 'taj pozdrav nije prihvatljiv, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je Pavelić polovicu Hrvatske predao Talijanima, uključujući i nas'. Točno, predsjedničin zavičaj Grobnišćina predan je 1941. Mussolinijevim fašistima, ali je valjda neprihvatljiva i sama priroda Pavelićeva režima odgovornog za totalitarizam, rasne zakone te ratne zločine koje u startu osuđuje Ustav Republike Hrvatske.

Miroslav Škoro zasad pitanje pozdrava 'Za dom spremni', u skladu sa svojom doktorskom disertacijom, vezuje uz autorska prava Thompsonove pjesme, ali kako je energično krenula njegova glavna suparnica na izborima, mogu se očekivati novi intelektualni doprinosi ovoj temi. Glavni je pak problem to što se akteri hrvatske politike koji formiraju vlast o nekim pitanjima ili ne žele ili ne znaju izjasniti. A to govori o strahu i slabosti. Treba li se prisjetiti da u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana te premijera Ive Sanadera ustaški pozdrav nije bio tema izbora. To što danas jest ponajviše govori o profilu njihovih nasljednika.