Treba li uopće izaći na izbore za zastupnike u Hrvatski sabor koji se ove godine održavaju 5. srpnja? Slušajući predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića, izbori su sve samo ne neizvjesni. Pobijedit će HDZ. Čemu se onda oporba uopće trudi? I ona s lijeva, koju pokušava voditi predsjednik SDP-a Davor Bernardić, kako bi nakon 2000. i 2011. ponovno došla i – sišla s vlasti. I ona zdesna, koju je poveo Domovinski pokret Miroslava Škore, kako bi ponovno došla na vlast s – HDZ-om.

Što se tiče HDZ-a, na izbore su dobrodošli samo birači ove stranke jer se birači drugih opcija i nemaju čemu nadati. Slušajući pak predsjednika Republike Zorana Milanovića, motiv za izlazak na izbore također je upitan. Jer – ni on sam ne zna hoće li se 5. srpnja pojaviti na biralištu. Želi biti neutralan. Kad god netko pomisli da je Zoran Milanović politički maturirao, on se vrati u svoje prvobitno stanje: vječni politički pubertet. Drukčije je nemoguće objasniti da netko tko je izabran na neposrednim izborima i tko se višestruko pozivao na poštivanje ustavnih načela i normi sada dvoji oko vlastitoga biračkog prava. Niti njegov glas ima drukčiji tretman na izborima, niti itko ima pravo nijekati i njegovo pravo na tajnost glasovanja. Samo je netko poput Kolinde Grabar Kitarović mogao fotografirati vlastiti glasački listić. Znamo kako je to završilo.

Tu je Plenković u pravu jer je Milanovićeva sumnja oko vlastitog izlaska na parlamentarne izbore poruka aktualnom šefu SDP-a koji pak prijepornu izjavu tumači 'simboličnom gestom neutralnosti'. Kao što je svoje nekadašnje micanje s mjesta SDP-ova gradonačelničkog kandidata tumačio zavjerom neimenovanog podzemlja. Nadzemlje nije uočio. Uostalom, kao što Andreju Plenkoviću za vlastito političko održavanje puno više odgovara Zoran Milanović od Kolinde Grabar Kitarović, tako je i Zoranu Milanoviću politički znatno profitabilniji 'najbolji neprijatelj' u liku čelnika HDZ-a nego li 'najgori prijatelj' u vidu čelnika SDP-a, osobito počne li se potonji na mjestu predsjednika Vlade ponašati kao na mjestu šefa zagrebačkog i nacionalnog SDP-a. Ovako treba razumjeti Zorana Milanovića u slučaju da se 5. srpnja odluči pojaviti tek u 19 sati.

Odugovlačenje sa zakonom o obnovi

No do zatvaranja birališta u Hrvatskoj 5. srpnja mnogobrojni će birači imati itekako jak argument za odlazak na njih. I to ne samo vezan uz svoje Ustavom zajamčeno opće i jednako biračko pravo, nego i uz svoja očekivanja o budućem sastavu Hrvatskog sabora i Vlade. Ta će se očekivanja uvelike temeljiti i na ocjeni dosadašnjeg rada vlasti i oporbe. Predstojeći postpandemijski izbori najvećim su dijelom rezultat aktualne vlasti da ju se honorira zbog upravljanja krizom izazvanom globalnim širenjem koronavirusa.

No kako se život u zemlji bude sve više normalizirao, tako će građane sve više brinuti 'normalne' brige. Ali ostat će i jedna 'nenormalna' koju je aktualna vlast iz nekog razloga odlučila tek djelomice sanirati, propustivši čak i njezino zakonsko reguliranje. To je, naravno, potres sa svojim posljedicama koji je 22. ožujka pogodio Zagreb te dijelove Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije. Potres je ovom dijelu Hrvatske nanio štetu u iznosu od više desetina milijarda kuna, a ni dva mjeseca od potresa Zagreb i ostala stradala mjesta nisu bliže strategiji svoje obnove. Referentni je zakon tek u javnoj raspravi te nema nijednog opravdanja zašto ga prethodni, ekspresno raspušteni saziv Sabora nije mogao donijeti na vrijeme. Očito jer se vlasti baš jako žurilo do – nove vlasti.

Tako je, u usporedbi s Albanijom koju je nedavno pogodio težak potres, Hrvatska do ovog trenutka propustila osigurati donatorsku konferenciju te je sve više ocjena da se hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020., i zbog ovog razloga, smatra promašajem.

Potres je doslovce sravnio sa zemljom političku karijeru zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića te malo tko vjeruje u njegov ponovni izbor u svibnju sljedeće godine. To će pokazati i parlamentarni izbori u onim izbornim jedinicama u kojima se nalaze dijelovi Zagreba. Otkako je zakonodavac u jesen 1999. nacrtao postojeći izborni zemljovid razdijelivši hrvatski glavni grad u čak četiri od prvih deset izbornih jedinica s ciljem 'neutralizacije' glasova zagrebačkih birača spojenih s okolnim županijama, Zagreb je sa svojim preferencijama itekako određivao budući saziv hrvatskog parlamenta. U aktualnim su izbornim jedinicama parlamentarni izbori dosad održani šest puta: prvi put 2000. te 2003., 2007., 2011., 2015. i 2016.

Druga izborna jedinica najčešće pogađala

Primjerice, u I. izbornoj jedinici, koja obuhvaća središte grada, njegov zapadni dio te dio Zagrebačke županije, HDZ nikad nije osvojio najveći broj glasova. Svih šest puta trijumfirao je SDP u koalicijama ili samostalno. Istočni dio Zagreba, zatim istočni dio Zagrebačke županije te Koprivničko-križevačka i Bjelovarsko-bilogorska županija čine II. izbornu jedinicu. U njoj je tri puta prvo mjesto osvajao SDP s partnerima ili samostalno (2000., 2007. i 2011.), a tri puta HDZ (2003., 2015. i 2016.). Zanimljivo je da je ova zagrebačka izborna jedinica najčešće 'pogađala' budućeg izbornog pobjednika jer su birači u njoj samo 2007. glasovali drukčije u odnosu na zemlju u cijelosti, nešto poput Missourija na američkim predsjedničkim izborima u 20. i 21. stoljeću.

Inače, jedino je u IV. (Osječko-baranjska i Virovitičko-podravska županija) i X. izbornoj jedinici (južni dio Splitsko-dalmatinske županije i Dubrovačko-neretvanska županija) uvijek prvi bio budući pobjednik izbora.

U VI. izbornoj jedinici (jugoistočni dio Zagreba i Zagrebačke županije te Sisačko-moslavačka županija) SDP pobjeđuje četiri puta (2000., 2007., 2011. i 2015.), a HDZ preostala dva puta, uključujući 2016., kad je SDP-ovoj koaliciji, unutar pola posto razlike, preoteo ključan mandat. Napokon, u VII. izbornoj jedinici (jugozapadni dio Zagreba i Zagrebačke županije, Karlovačka županija i istočni dio Primorsko-goranske županije), poznatoj kao 'od Jaruna do Kvarnera', HDZ je trijumfirao samo jednom, i to 2003., na valu uspjeha Ive Sanadera te odluke SDP-a, HNS-a i HSS-a o samostalnom izlasku na izbore. Krapinsko-zagorska županija, koja također čeka zakonska rješenja o obnovi nakon potresa, dio je III. izborne jedinice s Varaždinskom i Međimurskom županijom, u kojoj je HDZ, kao i u VII. izbornoj jedinici, pobijedio samo 2003.

Područja koja čekaju spomenuti zakon nalaze se dakle u polovici izbornih jedinica, ne računajući XI. i XII., te će birači u njima sigurno imati na umu ne samo pandemiju koronavirusa, već i ovogodišnji potres.

Dovoljan razlog da se izađe na izbore. I ocijeni tko je što učinio u konkretnim krizama, zašto i kako. Na tim će se izborima sučeliti samouvjereni HDZ i mlaki SDP, čiji pretendent na mjesto zagrebačkog gradonačelnika Gordan Maras u trenutku završnog obračuna s predsjednikom Hrvatskog sabora Gordanom Jandrokovićem preskače uplatu na račun stradalog grada, propustivši poentirati poklanjanjem Jandrokoviću zaštitne kacige spominjanjem 'alpinizma'. S druge strane, Gordan Jandroković napušta svoje mjesto a da HDZ-ova saborska većina nije usvojila prijeko potrebni zakon o obnovi Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije.

HDZ je dosad pobjeđivao na parlamentarnim izborima jedino ako je u svakoj od četiri spomenute zagrebačke izborne jedinice osvajao više od 25 posto glasova birača. SDP je sa svojim koalicijskim partnerima dolazio do vlasti jedino ako je u te četiri jedinice dobio više od 40 posto glasova. Na prošlim parlamentarnim izborima 2016. HDZ i SDP su podijelili pobjede u ove četiri jedinice, kao i broj osvojenih mandata, dovoljno za HDZ-ovu konačnu pobjedu. Hoće li tako biti i 5. srpnja ove godine? Što se tiče Andreja Plenkovića, neovisno o stanju u Zagrebu, hoće, a što se tiče Zorana Milanovića, ključni će trenutak biti njegov (ne)dolazak na birališta. Do tada možda proradi i sav javni prijevoz u Zagrebu te birači brže stignu odrediti vlast sljedeće četiri godine...