Erdogan je svoje ministre instruirao da političkim govorima u europskim gradovima među pripadnicima brojne turske manjine agitiraju za iskazivanje potpore novom ustavu koji bi mu omogućio ovladavanje apsolutnom političkom moći. Novi ustav bi Erdoganu omogućio da anulira položaj premijera, dobije ovlasti imenovanja ministara i sudaca vrhovnog suda, stavi pod kontrolu državni proračun i službeno ostane na čelu stranke. Izgleda da Erdogan nije zadovoljan dosadašnjom autoritarnom vladavinom, nego Turskom želi vladati kao sultan. Stoga ne iznenađuje to kada ga njegovi protivnici optužuju da novim ustavom zemlju vodi u diktaturu.

Slično smatraju i europski lideri te za političkog čelnika zemlje sa statusom kandidata za pristupanje Europskoj uniji ne žele predsjednika s apsolutističkim tendencijama. Erdoganove sultanske ambicije obilježene erozijom političkih i građanskih prava u Turskoj na djelu su već godinama.

Erdoganova autoritarna vladavina doživjela je svoj vrhunac nakon neuspjelog državnog udara koji je prošlog ljeta pokrenula vojna frakcija nezadovoljna njegovim načinom upravljanja državom. Turski predsjednik je odgovorio političkim čistkama i masovnim uhićenjima kojima je cilj bilo uklanjanje nepoćudnih elemenata iz društva. U sedam mjeseci posao je izgubilo oko stotinu tisuća državnih službenika, uključujući policajce, vojnike, odvjetnike, nastavnike i sveučilišne profesore, dok ih je više od četrdeset tisuća pritvoreno. Pošteđeni nisu ostali ni novinari. Trenutno ih je 140 u zatvoru. Vlada je sve političke protivnike optužila za članstvo u terorističkim organizacijama ili grupama koje smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Najveća represija usmjerena je prema pokretu Hizmet utjecajnog klerika Fetullaha Gulena, kojeg Erdogan smatra odgovornim za organizaciju neuspjelog puča.

Europske vlade oštro su kritizirale čistke i uhićenja u Turskoj smatrajući ih masovnim kršenjem ljudskih prava. Sasvim je jasno da iza Erdoganove politike stoji obračun s neistomišljenicima i političkim suparnicima koji se protive njegovoj autoritarnoj vladavini. Turskom predsjedniku puč je došao kao naručen kako bi ojačao svoj autoritarni položaj. Inzistiranjem na usvajanju novog ustava, krenuo je prema potpunom konsolidiranju državne vlasti u svojim rukama, čime bi Turska ušla u predsjednički sustav, što bi bio samo eufemizam za diktaturu. 

Širenje autoritarnih ovlasti predsjednika Erdogana u suprotnosti je s demokratskim vrijednostima i standardima europskih država. Europske vlade stoga su turskom predsjedniku odlučile poslati jasnu poruku da se protive njegovoj autoritarnoj politici.

Zabrana političkog agitiranja turskih ministara u europskim gradovima predstavlja potez usmjeren obrani načela liberalne demokracije. Europa ima potpuno pravo zabraniti održavanje političkih mitinga predstavnika stranih vlada koji su u službi režima sklonog kršenju ljudskih prava i slobode. Europske vlade također imaju pravo onemogućiti javno političko agitiranje stranih dužnosnika koje ugrožava sigurnost europskih zemalja. Održavanje skupova koje je inicirala Ankara može rezultirati prelijevanjem unutarnjopolitičkih animoziteta i konflikata iz Turske na europske države koje s time nemaju nikakve veze. Mitinzi takve vrste podižu tenzije unutar europskih država i idu na ruku populističkim, ksenofobnim i ekstremističkim strankama i pokretima koji pokazuju sklonosti nedemokratskim političkim poredcima i prijete jedinstvu Europske unije.

Priliku je već iskoristio nizozemski nacionalist i zagovornik nizozemskog izlaska iz Unije Geert Wilders. On je u cilju prikupljanja političkih bodova uoči parlamentarnih izbora turskoj ministrici obitelji koja je pokušala održati miting u Rotterdamu poručio da 'ode i nikada se ne vrati' te neka 'povede sve svoje obožavatelje iz Nizozemske'. Sličan potez povukla je i euroskeptična predsjednica desničarske francuske Nacionalne fronte Marine Le Pen poručivši Erdoganu da 'svoju zlu kampanju vodi u Turskoj'.

U cilju onemogućavanja destabilizirajućih političkih mitinga, njemačka savezna država Saarska već je posegnula za zakonom koji stranim dužnosnicima zabranjuje političke kampanje što ugrožavaju miran suživot Nijemaca i stranih državljana.

Austrija također želi zakonski zabraniti održavanje govora stranih dužnosnika koji bi mogli ugroziti ljudska prava i javni red. Održavanje političkih govora stranih dužnosnika ni inače nije bila praksa u europskim državama tako da zabrana održavanja mitinga u službi veličanja autoritarnog Erdoganova režima zasigurno neće ugroziti slobodu govora. Sloboda govora mora ostati temeljno demokratsko pravo i europske države je moraju štititi. Međutim, to ne znači odobravanje mitinga stranih dužnosnika u službi vlastitog autoritarnog poretka protivnog liberalno-demokratskim vrijednostima.

Erdoganov režim učestalo krši ljudska prava vlastitih građana, financijski i politički ucjenjuje Europsku uniju prijetnjama novim izbjegličkim valom te europske partnere optužuje za selektivnu primjenu demokratskih vrijednosti te temeljnih prava i sloboda. U sklopu nedavnih događaja Turska je Njemačku prozvala za nacizam i podržavanje terorizma, a Nizozemsku za nacizam i genocid u Srebrenici te joj zaprijetila sankcijama. U potpunosti je apsurdno i licemjerno to da turski dužnosnici prozivaju europske vlade za negaciju liberalno-demokratskih vrijednosti dok istovremeno podržavaju apsolutističku vlast svog predsjednika.

Sulude optužbe službene Ankare odraz su osvete i bijesa turskog predsjednika spram Europe. Erdogan je svjestan toga da njegova autoritarna politika sve više udaljava Tursku od Europske unije, ali su njegove težnje prema neograničenoj vlasti ipak jače od približavanja Bruxellesu. Turski predsjednik također dobro zna da se Europa nakon Brexita suočava s izborima na kojima će euroskeptične i antiimigrantske populističke i nacionalističke političke snage zaprijetiti jedinstvu Europske unije. Uspjeh Brexita uvelike je temeljen na strahu od imigrantskog vala koji je prema Europi krenuo preko Turske i prijetnji od terorističkih napada islamskih radikala koji bi se mogli skrivati među imigrantima. Erdogan stoga nastoji podići tenzije kako bi mogao dodatno ucjenjivati Europu koja je već jednom popustila i u zamjenu za zadržavanje imigrantskog vala Turskoj obećala ubrzanje pristupnih pregovora, liberalizaciju viznog režima i tri milijarde eura pomoći.

Europski parlament je u međuvremenu donio neobvezujuću odluku o privremenom suspendiranju pristupnih pregovora zbog uvođenja represivnih mjera nakon neuspjelog puča. Shvativši kako je Turska svakim danom sve dalje od Europske unije, Erdogan je krenuo narušiti europsko jedinstvo. Time ide na ruku i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, svom novom partneru u gospodarskim i geostrateškim igrama.

Turski predsjednik također smatra da europske politike potkopavaju njegove političke ambicije. Erdogan se nadao da će političkim agitiranjem među turskim imigrantima koji imaju pravo glasa u matičnoj državi povećati izglede za uspjeh referenduma. Turski glasači su 2010. godine odobrili ustavne reforme koje je zagovarala Erdoganova stranka AKP s 58 posto, dok ih je 42 bilo protiv. Iako provladini mediji najavljuju glatku pobjedu, drugi komentatori smatraju kako nije izvjesno da će rezultat i ovoga puta ići u korist Erdogana. U svakom slučaju, referendum o povećanju njegovih ovlasti bit će referendum o njemu samom.

Bez obzira na ishod referenduma, Bruxelles mora pokazati odlučnost prema autoritarnoj politici turskog predsjednika. Unatoč tome što bi Turska mogla propustiti novi imigrantski val prema Europi i usporiti suradnju u borbi protiv terorizma, Europska unija ne smije podleći Erdoganovim prijetnjama i ucjenama. U protivnom bi izdala načela koja je godinama promovirala.