Shakespeare vam je blizak čak i ako ga ne poznajete jer je dio našeg života, a njegove su misli i ljepote toliko proširene da ih svuda dotičete, instinktivno se s njim zbližavajući – tako su govorili likovi romana 'Mansfield Park' Jane Austin. Ali to je bila Engleska 1814.

A u Hrvatskoj 2018. maturanti su za esej iz više razine hrvatskog jezika dobili upravo Shakespearea te da objasne ulomak iz 'Hamleta' u kojem danski kraljević organizira predstavu u predstavi kako bi ulovio svog strica u laži. Ideja je da glumci pod Hamletovom režijom uprizore ubojstvo Hamletova oca, pa dok svi dvorjani (na pozornici) promatraju kako putujući glumci glume da glume, Hamlet će promatrati uzurpatora, hoće li odati grižnju savjesti nekom gestom. Taj je ulomak trebalo uklopiti u cjelinu djela, izreći njegovu poetiku, usporediti s drugim ulomkom jednog drugog djela i sve to povezati s vlastitim iskustvom.

Dakako, i ove se godine dogodilo isto što i svake: hrvatski maturanti bolje su riješili maturalni ispit iz engleskog jezika nego iz hrvatskog. Otkad se uvela državna matura, iz hrvatskog ima više trojki i manje petica, nego iz engleskog, iako se hrvatski jezik u školi predaje više sati nego bilo koji drugi predmet. Pritom valja naglasiti da matura nije osobito teška u odnosu na školsko gradivo, a to znamo po tome što mnogi učenici ocijenjeni dovoljnom ocjenom u školi polažu maturu s istom ocjenom ili čak višom.

Zašto hrvatski đaci mogu naučiti strani jezik, a ne mogu vlastiti?

Prvi je razlog pogrešan pristup čitanju lektire.

Drugi je razlog pogrešan pristup učenju hrvatskog jezika.

Naime, hrvatski jezik se u hrvatskim školama uči kao da je strani: učite glagolska vremena i padežne prijedloge, deklinacije pridjeva i aspekte glagola, jotaciju i nepostojano 'a' – iako baš iz tog gradiva nikada nijedan izvorni govornik hrvatskog jezika nije pogriješio. Nitko nikada nije, nakon vrtića, rekao da mora 'operati ruke' ili da je 'pao sa stolaca', iz jednostavnog razloga što su pravila materinjeg jezika upržena u najdublji dio mozga i nećemo ih zaboraviti čak ni kada pod neumoljivom rukom Alzheimera zaboravimo sve drugo.

Umjesto da se muči djecu sa šest padežnih značenja instrumentala ili nastavcima za treće lice množine imperfekta, bolje bi bilo da im se znanje koje već imaju razvije – odnosno da na jeziku kojim savršeno vladaju pišu što više, i to ne samo eseje o manirističkim postupcima danskih kraljevića, nego i molbe, žalbe, ugovore, e-mailove, pisma, dopise, dnevnike, oporuke… bilo što što će im zatrebati u životu.

>>> Pitali smo stručnjake: Tko je kriv za to što nijedan đak nije sto posto riješio hrvatski?

Jer tek će tada đaci shvatiti da nije samo tako napisati rečenicu, da se ona sastoji od riječi koje neće pasti s neba i da se misli mogu oblikovati na milijun načina, ali, naravno, prvo misli treba imati.

A misli se ponajprije nalaze u knjigama. U 'Mansfield Parku' svi su govorili o Shakespeareu. U Hrvatskoj to već dugo nije tema razgovora tinejdžera. Književnost već stotinu godina gubi trku s drugim medijima, od radija i novina do filma i televizije, a sada ju je, u doba interneta i društvenih mreža, izgubila. Ne zato što bi knjige prestale izlaziti – one izlaze i na papiru i u elektroničkom obliku; ne zato što bi postale glupe i dosadne - dapače, u njima se svakodnevno objavljuju originalne ideje i zanimljive priče. Književnost je bitku izgubila jer je postala previše dugačka i teška.

Nije se promijenila književnost, promijenio se čitatelj. Čitatelj danas očekuje svu informaciju na zaslonu ekrana i ne zanima ga više od naslova, fotografije i prvih nekoliko rečenica prave ili lažne vijesti, svejedno. Napor probijanja kroz Krležu ili 'Hamleta' mnogim mladima danas je nedostižan.

Kao što se mi danas čudimo tome da su u antici znali napamet 'Ilijadu' i 'Odiseju', a naši pradjedovi, recimo, 'Smrt Smail-age Čengića', uskoro dolazi generacija koja će se čuditi da su njihovi roditelji bili u stanju pročitati 'Braću Karamazove'. A baš se njima uvali Homer u prvom razredu srednje!

Svi znaju da se lektira bezvoljno otaljava i da se prepisuje s interneta – ali nakon školovanja na sažecima s Wikipedije od maturanata se traži dubinsko razumijevanje klasika. I još da to napišu na kreativan način, s bogatim vokabularom i u koherentnom nizu rečenica.

Pisac i akademik Pavao Pavličić dao je jednom sjajan prijedlog: umjesto da se učenike u nižim razredima bombardira knjigama jedva razumljivim i stručnjacima – poput 'Judite' i 'Božanstvene komedije' – trebalo bi im na početku srednje škole dati suvremenu književnost, kratku, blisku i razumljivu. Pa kad se tako namame u pustolovinu čitanja, tek ih pred maturu dočekati s teškim kapitalcima, kada će biti sposobniji da ih razumiju.

Jer o razumijevanju riječi, rečenica i tekstova ovisit će im život – da shvate čega ima sve u svijetu, da uzmognu razlikovati istinu od laži na sveprisutnom internetu i da steknu oko za igru u igri u 'Hamletu'. Ovako proizvodimo nekompetentne čitatelje, nesposobne da napišu iole dugačak i suvisao tekst u praktične svrhe – što znači da su funkcionalno nepismeni.

I još k tome imaju pozitivniji stav prema engleskom jeziku nego prema vlastitom.

Kod nas se stalno govori o reformi školstva, a da nikad nije jasno što bi se, kako i zašto reformiralo. Ja bih ovdje rekao i da je 'reforma' pogrešna riječ jer ona pretpostavlja da postoji određena 'forma' koju bi trebalo više ili manje preoblikovati pa će sve biti u redu. Međutim, kod učenja hrvatskog jezika i književnosti upravo je forma besmislena, nekorisna i štetna.

Nama ne treba reforma nego revolucija.