Kada je prije nekoliko dana Hrvatska televizija objavila vijest da su ribari od prvog siječnja 2011, po povratku s mora, dužni ispunjavati nekakav obrazac u kojem moraju navesti količine i vrste riba koje su ulovili i da u istom obrascu mora biti naveden i latinski naziv ribe, htio sam vjerovati da je netko nešto pogrešno shvatio.

No, nažalost, u Narodnim novinama broj 144 od 22. prosinca 2010. doista je objavljen, citiram, Pravilnik o obliku, sadržaju i načinu vođenja i dostave očevidnika, iskrcajne deklaracije i izvješća o ulovu u gospodarskom ribolovu na moru koji propisuje, opet citiram, 'oblik, sadržaj i način vođenja očevidnika o gospodarskom ribolovu na moru i iskrcajne deklaracije (u daljnjem tekstu: očevidnik) i izvješća o ulovu (u daljnjem tekstu: izvješće) koje moraju voditi pravne i fizičke osobe koje obavljaju gospodarski ribolov na moru (u daljnjem tekstu: ovlaštenici povlastice) i fizičke osobe koje obavljaju mali obalni ribolov (u daljnjem tekstu: mali obalni ribari), te način dostavljanja ispunjenih očevidnika i izvješća'. Završen citat.

Nevjerojatno, ali doista se u prilogu pravilnika nalaze latinski nazivi riba, a svaka riba i svaki ribolovni alat ima i svoju posebnu šifru. Pravilnik obvezuje ribare na vođenje komplicirane i obimne evidencije, a obrasci su uvredljivo nepregledni. Nisam imao živaca dalje se udubljivati u te gluposti. No, lako za mene jer, ako je meni – koji sam se toga prihvatio iz puke znatiželje – gadljivo studirati te bedastoće, kako li se tek osjećaju ribari kojima o tome ovisi egzistencija i koji, ako se žele i dalje baviti tim starim i teškim zanatom, nemaju izbora nego proučavati Narodne novine, ispunjavati obrasce i nositi ih na nadležno državno tijelo.

Donošenje Pravilnika navodno je posljedica usklađivanja našeg zakonodavstva s europskim propisima, što zanimljivim svjetlom obasjava činjenicu da Norveška kao ribarska veselila nije članica Unije. Znači li to i da talijanski, španjolski i grčki ribari ispunjavaju takve obrasce? Postoje dva moguća odgovora na to pitanje. Prvo, taj se propis ne primjenjuje jer su ga tamošnji ribari uspjeli izbjeći na neki lukav, sredozemni način. Drugo, ako svi poštuju taj propis i, po dolasku u luku, dok se riba koprca u kašetama, poslušno i ponizno ispunjavaju obrasce, znači da su idioti. Takva budalaština dovoljan je razlog da se svi europski ribari organiziraju i stupe u štrajk, pa neka se onaj birokrat u Bruxellesu koji je imao volje smišljati šifru za svaku pojedinu vrstu mreže i svaku ribu zamisli kada mu konobar u restoranu kaže da nema ni brancina ni zubaca.

Možda su i hrvatski pregovarači, kao predstavnici buduće članice Unije, mogli dati svoj doprinos europskoj ideji i reći nekome u Bruxellesu: 'Ma, ljudi moji, sve to je divno, ali možemo li nekako odustati od onog ribarskog obrasca? Ako zbog ničeg drugog, a ono zato da svi skupa ne ispadnemo glupi.'

Ideja o kvantitativnom i kvalitativnom evidentiranju ulova ribe 'i drugih morskih organizama' u osnovi nije ni glupa ni pogrešna. U zadnjih pedesetak godina dramatično se povećao ulov ribe u svjetskim morima, što potencijalno ugrožava ekološku ravnotežu i opstanak nekih vrsta. Nitko ne želi dovesti u pitanje da se zbog toga nešto treba poduzeti. Ono što je zapanjujuće jest da se Europa, kao domovina Razuma, nije mogla dosjetiti nekog inteligentnijeg načina kojim će ustanoviti količinu uhvaćenih srdela (Sardina pilchardus; šifra PIL) i inćuna (Engraulis encrasicolus; šifra ANE), i to tako da nesretni ribari budu pušteni na miru, kao da im i bez toga život nije dovoljno težak.

Ili su europske birokratske elite, a to vrijedi i za sve europske države, članice i nečlanice Unije, potpuno izgubile osjećaj za stvarnost, ili su odlučile proždrijeti tu istu stvarnost propisima, tako da svakodnevica, proizvodnja i uopće život postaju s vremenom sve skuplji i sve kompliciraniji. Svaka vladajuća elita ima prirodnu težnju da ustrojava život i ograničava slobodu, ali, kako je to u ljudskoj prirodi, to samo po sebi ne bilo problem kad bi u Europi postojao politički, oporbeni faktor koji bi se tome protivio jer Europa nije samo domovina Razuma, nego i domovina Slobode. Siliti ribare na ispunjavanje onakvih obrazaca nije samo uvreda za pamet, nego i agresivna invazija na ljudsku slobodu, a taj primjer nije usamljen. Otpor, doduše, postoji, ali je zabrinjavajuće pogrešno postavljen. On dolazi slijeva u obliku ljevičarske floskule o takozvanom neoliberalizmu, iako je nemoguće shvatiti kako ljevičari u manijakalnom propisivanju svega i svačega, od pušenja do ribarenja, uspijevaju prepoznati bilo kakvu vrst liberalizma. Otpor dolazi i zdesna, pa euroskeptici likuju zbog gluposti briselske administracije, ali kao alternativu nude ksenofobiju i carinski protekcionizam i sve općepoznate strahote koje iz toga mogu proizići.

Monumentalnu neprincipijelnost pokazuje i hrvatska Vlada. Svaki briselski idiotizam prihvaća pasivno i bez rasprave, a o svakoj istinskoj europskoj vrednoti, od neovisnog sudstva, slobode medija i progona ratnih zločinaca – čemu bi trebala biti odana sasvim neovisno od članstva u Uniji – pregovara s mentalitetom trgovačkog putnika. Od pokušaja uspostave redovnog funkcioniranja pravosuđa – što je temelj državnosti – stvorila je spektakularnu kampanju, a jednakost svih pred zakonom, odnosno ukidanje onog čuvenog stališa nedodirljivih, prikazuje kao povijesni iskorak. Vladi je svejedno hoće li građani Hrvatske Europsku uniju doživjeti kao epohalni civilizacijski, mirotvorni i slobodarski projekt ili kao monstruma koji propisuje oblik, sadržaj i način upotrebe kotlova za rakiju. Vlada, osim što je i sama intimno euroskeptična, ima sasvim druge brige i druge nade. Svi pripadnici političke elite, dakle i vladajući i oporba, ljudi su koji su navikli živjeti od cijeđenja fiskalnog limuna. Iza njihovog neprirodnog konsenzusa o pristupanju Uniji stoji očajničko iščekivanje da će im članstvo u Uniji omogućiti popunu proračunskog deficita europskim novcem. U međuvremenu će lijevi i liberalni intelektualci biti očajni zbog takve trivijalizacije ideala ujedinjenog Kontinenta, a ribari, kad svladaju prvu i drugu deklinaciju, supin i gerund, možda počnu psovati na latinskom.