Da sam kazališni kritičar, našao bih se s ovom predstavom u gadnoj gabuli, jer ovaj Frljićev rad ni pod razno ne bih htio gledati. Razlog je doslovno u gabuli, tj. u neobičnom scenografskom rješenju zbog kojeg gledatelji predstavu gledaju s poda, vratova okovanih scenografskom 'giljotinom', te ih se prije predstave razvrstava po visini. Kad ih se smjesti – nema izlaska, nema svrbljenja po nosu, nema micanja, a glava je takoreći na panju, što je medijski zanimljivo, pa smo tako vidjeli fotografije političara i uglednika koji smijehom pokušavaju prikriti nelagodu u 'giljotini'.

Upozoreno je da se predstava ne preporučuje ljudima tankih živaca i onima koji pate od klaustrofobije, pa sam razmislio da li je to razlog zbog kojeg ni u kom slučaju ne bih želio gledati ovo uprizorenje. Tanki živci i klaustrofobija – okej, možda bi me to zaista omelo kad bih htio ići gledati ovu predstavu, ali ipak: osnovni razlog zbog kojeg predstavu uopće ne bih želio gledati jest nešto drugo – to što ne volim da me netko razvrstava po visini, da me maltretira, da vlada sa mnom i da me zarobi. To me, ako možete razumjeti, prilično nervira, a nervira me čak i vidjeti da netko nekoga tako tretira, pa makar to bilo u ime dobrovoljnog, tzv. umjetničkog doživljaja. Ukratko, već u samim fotografijama s predstave bilo je nečega što me iritira, a to što me iritira jest slika diktatorskog vladanja i porobljavanja tijela. Time se, u ovom slučaju, bavi redatelj koji je odlučio režirati ne samo predstavu i glumu, nego i publiku koja je doslovno pod njegovom vlašću, bespomoćna poput kokoši, i sve se to zove umjetnički doživljaj zato što redatelj tako kaže.

Uloga redatelja je i inače u umjetničkom svijetu najbliža diktaturi i vladanju drugima, što poneki redatelji naročito koriste, a najgore je gledati – viđali smo to od velikih faca – kad redatelj koji nema što reći maltretira glumce na sceni jer je to jedini način da zbivanje učini 'začudnim'. Uloga redatelja je vizionarska i vladalačka, a što je manje vizije, poznato je, to je više vlasti. Da priča ne ispadne osobna – treba reći da Frljića cijenim i da je ovaj 'redatelj s petljom', premda me i prije znao iritirati, jedna od najboljih stvari, a nema ih puno, koje su se u posljednjih dvadesetak godina dogodile hrvatskom teatru. No, kako rekoh, ovo nije kazališna kritika, nego razmatranje nekih 'pokrajnjih' momenata ove predstave o kojima je, moguće, redatelj i razmišljao kao o perverziji, ali je to zadržao u tajnosti, te iz intervjua i izvještaja ne uspijevamo ništa o tome doznati.

Razmišljajući, naime, o ovoj 'scenografiji' (koja je više od scenografije i spada u režiju - režiju publike), pomislio sam kako je očigledna perverzija raditi predstavu o revoluciji i pritom gledatelje doslovno zarobiti.

I kako je perverzija da se protiv toga nitko od njih ne pobuni.

I plus je perverzija da se to revolucionarno razmatranje odvija za ekskluzivno mali broj gledatelja - jer malo ih može stati na takvu pozornicu - za kremu koja plati 200 kuna (ako nemaju pozivnice) i koja se, eto, 'za ljubav umjetnosti' ne buni ni kad je okuješ za pod.

Veliki su to ljubitelji kazališta, ali sve se to, što mogu, meni doima kao začudni kondenzat perverzije, jer osim što je spektakularna hrana za medijske menije, ova scenografija – tj. ova režija publike - sušta je negacija pobune, dobrovoljno okivanje u startu, predavanje vlasti drugome, nadređenome (autoritetu Redatelja, autoritetu 'Umjetnosti' ili autoritetu malograđanske običajnosti 'jer-tako-se-mora', svejedno). Redatelj pritom u intervjuima pomalo zdvaja o tome kako kriza nije stvorila kritičnu masu za revoluciju, a ja ne znam da li se zeza. Tu treba podcrtati da ovoj predstavi uopće nije moguće prisustvovati a da te umjetnička vlast ne zarobi – naime, neki su se, poput neobaviještenog Ibrice Jusića, počeli buniti pri razvrstavanju pa su morali izaći prije početka. Moraš, naime, biti vrlo poslušan da bi pogledao hrvatsku predstavu o revoluciji.