Pokazalo se da diplomatski napori, politički pritisci, vojne prijetnje i sveobuhvatne međunarodne sankcije nisu bili dovoljni da Pyongyang odvrate od razvoja nuklearnog oružja i balističkih projektila. Štoviše, više od četiri desetljeća američkih prijetnji, diplomatskih sankcija, kibernetičkih sabotaža i vojnih vježbi samo su učvrstili odlučnost sjevernokorejskog režima da dođe u posjed atomske bombe.

Pyongyang naime smatra da interkontinentalni nuklearni projektili predstavljaju jedino sredstvo odvraćanja Sjedinjenih Država od napada. Sjeverna Koreja računa da se Sjedinjene Države nikada ne bi upustile u izravan sukob s drugom nuklearnom silom. Nuklearno oružje sjevernokorejskom režimu predstavlja okosnicu obrambene strategije, odnosno, prema njegovu shvaćanju, jedino moguće sredstvo zaštite od napada zapadnih imperijalista.

Paranoičan strah od američke invazije, predanost misiji zaštite sjevernokorejskog naroda od stranih neprijatelja te uvjerenje u diplomatsku mudrost i vojni genij Kim Jong-una razlog su zbog kojeg diplomatske aktivnosti, dodatne sankcije i vojno zastrašivanje nemaju utjecaja na režim. Unatoč fanatizmu, Pyongyang je racionalni međunarodni igrač čiji je cilj zaštititi vladajući režim. Stoga se može očekivati da Kim Jong-un neće posegnuti za napadom na percipirane neprijatelje osim u slučaju da se osobno osjeti ugroženim.

Činjenica je da vojne vježbe američkih pomorskih i zračnih snaga s japanskim i južnokorejskim saveznicima, postavljanje suvremenog obrambenog sustava THAAD u Južnoj Koreji te prijetnje Washingtona vojnom akcijom rezultiraju sigurnosnom dilemom na koju Pyongyang uzvraća vlastitom demonstracijom vojne moći. Sjevernokorejski režim je upravo izgrađen na mitu suprotstavljanja snažnom i prijetećem stranom neprijatelju. Što žešće prijetnje budu dolazile od Trumpove administracije, to će vojne provokacije Kim Jong-una biti češće.

S druge strane sjevernokorejsko pokazivanje mišića uzrok je sigurnosne dileme u Tokiju, Seulu i Washingtonu, koji su označeni kao primarni ciljevi Pyongyanga. Japan i Južna Koreja posebno su ranjivi na potencijalni napad sjevernokorejskog režima koji ih svojim vojnim arsenalom drži u dometu. Stoga je racionalno i logično da posežu za jačanjem vojnih kapaciteta i demonstracijom moći kao prijetnje i sredstva odvraćanja Pyongyanga od moguće agresije. Rezultat takve spirale zastrašivanja je rast tenzija do granice kada se pogrešne procjene lako mogu pretvoriti u izravan vojni sukob.

Evidentno je da dosadašnja politika međunarodne zajednice neće odvratiti Sjevernu Koreju od izrade interkontinentalnih nuklearnih balističkih projektila. Štoviše, neki vojni analitičari očekuju da će Pyongyang doći u posjed takvog oružja do kraja Trumpova mandata. Stoga je zadatak kreatora svjetskih politika da fanatičan i nepredvidiv sjevernokorejski režim ne postane nuklearna sila koja će biti stalna prijetnja međunarodnoj zajednici. Najgore je to što za obuzdavanje Sjeverne Koreje nema dobrog rješenja. Postoji nekoliko scenarija za obračun s Kim Jong-unom, ali niti jedan ne jamči mir i stabilnost na Korejskom poluotoku.

1. Masovni vojni udar

Najkatastrofičniji scenarij predviđa masovni vojni udar američkih snaga koji bi eliminirao sjevernokorejsko oružje masovnog uništenja, srušio Kim Jong-unov režim i uništio njegovu vojsku. U slučaju da uspije, takav bi scenarij dokrajčio vladavinu dinastije Kim i okončao neprijateljstvo između Sjeverne i Južne Koreje. Nema sumnje da bi Sjeverna Koreja u otvorenom sukobu s vojno nadmoćnijom Amerikom i Južnom Korejom izgubila rat. Međutim moćna sjevernokorejska artiljerija smještena na pedesetak kilometara od Seula samo bi inicijalnom topničkom paljbom pretvorila grad u ruševinu. Dobar dio od oko 10.000 topova sposoban je ispaljivati projektile s biološkim i kemijskim oružjem, što bi uzelo dodatni danak među civilnim žrtvama koje bi se brojale u desecima tisuća.

Isto tako, sjevernokorejske postrojbe koje broje pet milijuna vojnika, uz još pet milijuna onih koji mogu voditi dugotrajni gerilski rat, bilo bi nemoguće brzo poraziti. Povrh toga, barem desetak atomskih bombi u posjedu Pyongyanga omogućilo bi režimu da ih kriomice pokuša transportirati do južnokorejskih i japanskih luka te ih ondje detonira s katastrofalnim posljedicama. Invazijske snage ne bi mogle brzo otkriti i uništiti bombe koje bi Pyongyang iskoristio za izazivanje nuklearne kataklizme.

U konačnici, veliko je pitanje kako bi na intervenciju reagirala Kina, koja Sjevernu Koreju doživljava kao tampon-zonu prema Americi, a koja u savezničkoj Južnoj Koreji ima stacioniranih 28.000 vojnika. Tijekom Korejskog rata (1950. - 1953.) Peking je zaustavio američku ofenzivu poslavši masovne postrojbe i tehniku u Sjevernu Koreju. Uzevši u obzir zaokupljenost Kine gospodarskim aktivnostima s ostatkom svijeta i željom za izbjegavanjem sukoba s Amerikom, Peking bi mogao ponovo ući na Sjever kako bi stvorio novu tampon-zonu i ondje uspostavio novi prokineski režim.

2. Ograničena vojna intervencija

Drugi scenarij podrazumijeva ograničenu vojnu intervenciju vojnih i pomorskih snaga, uključujući ubacivanje specijalnih postrojbi iza neprijateljskih linija. Akcija bi trebala biti takvog tipa da značajnije uništi sjevernokorejske vojne kapacitete, uključujući oružje za masovno uništenje, ali i poprilično ograničenog karaktera kako ju se ne bi shvatilo kao početak opće invazije. Kim Jong-un bi ostao na vlasti, ali bi ga se prisililo da odustane od razvoja interkontinentalnog nuklearnog  balističkog programa. Međutim i ograničena vojna akcija primorala bi na vojnu intervenciju koja bi imala iste posljedice kao i u slučaju prvog scenarija.

3. Smaknuće Kim jong-una i njegove kamarile

Treća mogućnost bila bi ukloniti Kim Jong-una i njegov najbliži krug ljudi pomoću ciljane tajne operacije i zamijeniti režim umjerenom vlašću koja bi postepeno otvorila Sjevernu Koreju svijetu. Američke i južnokorejske specijalne postrojbe već se dugo spremaju za takvu misiju. Međutim Sjeverna Koreja je toliko zatvorena i strogo kontrolirana zemlja da bi uspjeh specijalnih postrojbi ovisio o informacijama o boravištu Kim Jong-una koje bi morale doći iz njegova bliskog kruga. Isto bi bilo i s pokušajem ciljanog ubojstva krstarećim projektilom ili dronom. U slučaju neuspjeha, operacija bi raspalila paranoju među sjevernokorejskim vodstvom da je neizbježna strana vojna intervencija, što bi moglo rezultirati osvetom i vojnom odmazdom.

Kim Jong-un bi mogao postati žrtva atentata i vlastitog režima. Prilikom konsolidacije vlasti uklonio je niz utjecajnih ličnosti koje je smatrao prijetnjom, uključujući svog moćnog i utjecajnog tetka Jang Song-thaeka. Njihova likvidacija mogla bi potaknuti neke da ga pučem svrgnu prije nego što on likvidira njih. Međutim u tom bi slučaju moglo doći do borbe za vlast između moćnih generala koja bi rezultirala građanskim ratom.

4. Prihvaćanje nove realnosti

Posljednji scenarij uključuje prihvaćanje Sjeverne Koreje kao nuklearne sile uz istovremen snažan diplomatski angažman kako bi se Pyongyang odvratio od provokacija i izazivanja međunarodnog sukoba. S obzirom na nepredvidivost i paranoju Kim Jong-una, ni takav razvoj događaja ne garantira mir na Korejskom poluotoku. Sjeverna Koreja je 2010. godine torpedom potopila južnokorejski vojni brod i granatirala južnokorejski otok, što je rezultiralo razmjenom topničke vatre između Sjevera i Juga. Učestale provokacije i bojna djelovanja ozbiljno su upozorenje da se Pyongyangu ne može vjerovati.

Uzevši u obzir kataklizmičke posljedice rata na sjevernokorejskom poluotoku, najbolje rješenje je kombinacija snažnih diplomatskih pritisaka i dijaloga. Prijetnja međunarodnog embarga, koji bi uključio obustavu isporuke nafte iz Kine, spriječio pranje novca u kineskim bankama i zapriječio krijumčarenje tehnoloških komponenti iskoristivih u vojne svrhe, Pyongyangu bi značajno smanjila manevarski prostor. Dijalog bi uključio mogućnost potpisivanja mirovnog sporazuma između Sjevera i Juga, koji su tehnički još uvijek u ratu, i ponudu izdašne gospodarske pomoći. Posljednji korak bila bi pomorska blokada koja ne bi propuštala ništa osim hrane i medicinskih potrepština.

Ključ pacificiranja Pyongyanga ipak leži u Kini koja ima značajan utjecaj na Sjevernu Koreju. Pyongyang na Peking ne gleda kao na prijatelja, ali ga smatra nužnim partnerom. Bez bliske suradnje Pekinga, Seula, Tokija i Washingtona neće doći ni do pada tenzija ni zatopljenja odnosa u regiji. Međutim njihovi međusobni animoziteti i dalje se pokazuju kao nepremostiva prepreka koja sprečava učinkovito upravljanje krizom na Korejskom poluotoku.