Kad je krenulo ovo s novim dizajnom duhanskih proizvoda, jedan je moj tu u Splitu, plaćajući dvije kutije cigareta, rekao trafikantici: 'Asti, stigle slije! Ludilo! A teta, jel imate i album?' Teta se nasmiješila, onoliko koliko to u zadnje vrijeme uopće mogu trafikantice u Tiskovim kioscima, iznurene razvrstavanjem paketa, bezalkoholnih napitaka, grickalica, jeans odjeće za mlade, auto-dijelova i inih zvizdarija kojima se zadnjih godina moraju baviti u svojim prenatrpanim limenim samicama.

Ali sve da i nije tako, pa čak i da joj nad glavom i sudbinom trenutno ne zveče mačevi domaćeg feudalca i ruskih oligarha, ne bi ona imala neke force za energičniji osmijeh. Jer to koliko puta ona na dan kroz ruke propusti slike sparušenih pluća, trulih gingiva, dječjih lijesova i mladih muškaraca shrvanih impotencijom (a ne može ih ne pogledati, jer svakoj treba očitati bar-kod), to mora ostaviti traga na mišićima lica i na volji za ikakvo smješkanje, bilo čemu.

Odbojne, a nerijetko i odurne, fotografije što otprije nekoliko tjedana i u nas rese ambalažu duhanskih proizvoda, po mojem su sudu jedan od kolosalnijih novodobnih pucnjeva u prazno i/ili u skroz pogrešnu, nedužnu metu. Grandioznija od tog promašaja bila je samo ona televizijska kampanja - kratko je trajala i u nas, prije par godina, sjećate se sigurno - sa sličnim vizualnim primjerima strahotne pogubnosti pušenja duhana.

Započne reklamni blok usred omiljene TV-serije, pa prvo opsujete, a onda vam krenu sline na vikend-akciju u trgovačkom lancu, em pileći rasjek za 19,99, em janjeći but po 49,99, em svinjska rebra po 24,99, a onda -šljas!!!- dva ljudska plućna krila: jedno izvađeno iz tijela preminulog pušača, a drugo iz leša osobe koja je umrla ne pušeći. Prvo usukano i smeđe-crno, nalik pregaženoj suhoj konjskoj balegi, a drugo prekrasno, ružičasto, ma, ko živo! Odmah potom, naravno, reklama drugog trgovačkog lanca, pureći bataci, mljeveno meso, svinjski vrat...

Bilo je tih spotova još, pamtite zacijelo i one s ljudskim krvnim žilama ('Pogledaj što su žile, a ne to tvoje!', kao da čujem pokojnog nepušača kako se ruga mrtvom pušaču) ali sve je prilično brzo skinuto s programa jer je netko valjda imao dovoljno soli u glavi da kaže: hej ljudi, pa ovo je surovi terorizam prema - nepušačima! I odraslima i djeci! Zašto bi svi oni morali gledati prizore nad kakve, u drugovrsnim programima, politički korektno stavljamo natpise '18+' ili 'pozor: slijede uznemirujuće snimke'? 

Prema zadnjim dostupnim podacima, u EU svakodnevno (duhan) puši tek 19,2 posto stanovništva, a u Hrvatskoj 25. Nepušači, dakle, čine debelo nadmoćnu većinu i doista nije u redu da ih se maltretira glupim i degutantnim porukama namijenjenima samo nama, manjincima. A ne mogu ih izbjeći: gdje god da sjednu, netko će na stol izvaditi kutiju cigareta s jednim iz palete sadističkih prizora. Ne treba manjinac uopće ni zapaliti cigaretu, dovoljno je da samo isuče kutiju cigareta i stavi je pred sebe - pasivno trovanje nepušačkog mozga odmah započinje! A da ne spominjem ove koji, zbog sve skupljih industrijskih cigareta, kupuju rezani duhan za motanje. Na vrećicama njihovog duhana uznemirujuće su fotografije gotovo trostruko veće nego na kutijama cigareta. I mene je malo štrecnulo neki dan u kafiću, kad sam sjeo za stol s jednim mladim parom pušača: ispred njega golemo oko s glaukomom, a pred njom ogromni gnjili zub usred upaljenih desni, brate, ko konjski da su, koliki su! S drugog se kraja kafića vide!

Vjerujem zato da će se nadmoćna većina uskoro pobuniti protiv takvog pasivnog trovanja svojih misli i emocija, pa zatražiti da se te jezive fotografije, ako ih već mora biti, barem tvornički prekriju nekom specijalnom reflektirajućom folijom, tako da ih samo manjinci mogu vidjeti. Taj apel, dakako, neće uroditi plodom, jer posrijedi je europski projekt maltretiranja nepušača, ne samo hrvatski. Iako, hm, kad malo razmislimo, ako bi to s folijom podiglo proizvodnu i, posljedično, prodajnu cijenu duhanskih proizvoda, onda bi se i više svakojakih poreza i trošarina slijevalo u državni proračun, pa se izdaci za poticaje proizvođačima duhana više gotovo ne bi ni osjetili na rashodovnoj strani...

Da, valjalo bi nekako dojaviti našim europarlamentarcima da to stave na dnevni red u Bruxellesu, pa da vidimo ima li tamo ikoga dovoljno razboritog da kaže: 'Čekajte malo, pa zar ne bi bilo razumnije da zadržimo sadašnje cijene, maknemo te fotografije i stavimo malo suvislije i sugestivnije tekstualne poruke namijenjene šamaranju isključivo pušača? Nešto u stilu: Ja sav smrdim! Ja volim kad moja djeca kašlju! Ispod moje kože je sama trulež!'

Kako i kad god se ta priča s teroriziranjem većine razvila i završila, na vašem bih mjestu već danas uložio sve u dionice dalekoistočnih manufaktura za proizvodnju jeftinih tabakera i kutija-skrivalica.