Obredi prijelaza (Confirmo!)

Godine 1909. francuski antropolog Arnold van Gennep napisao je knjigu Les rites de passage, u kojoj je tvrdio da svako društvo strukturira životno vrijeme pojedinaca pomoću karakterističnih ‘obreda prijelaza’. Tim trenucima prijelaza – iz djetinjstva u adolescenciju, iz adolescencije u odraslu dob, društvo ustvari slavi samo sebe: ono običan kontinuitet života pojedinaca pretvara u povijesni i mitski događaj. Crkva je te magijske obrede pretvorila u standardne obrede inicijacije – krštenja, a potom svjesnog prihvaćanja ‘vjere’. Komunisti su katolički ‘confirmo!’ nadomjestili pionirskom zakletvom: ‘Danas kada postajem pionir//dajem časnu riječ//Da ću marljivo učiti i raditi //i biti dobar, iskren drug//koji drži datu riječ/…/Da ću cijeniti sve ljude svijeta, koji žele slobodu i mir…’

I dok je muškome dijelu hrvatskog pučanstva, ona druga, vojička zakletva, kojom se, baš kao i u stvarnim plemensko-ratničkim vježbama obilježavao prijelaz iz adolescencije u odraslu dob – već ranih dana mnogo teže padala (‘Svečano se obavezujem da ću braniti nezavisnost i cjelokupnost SFRJ… Ne žaleći da u toj borbi dam i svoj život’), svim ostalima preostao je, do dana današnjeg, onaj svečani (civilni ili crkveni) obred prijelaza kojim se izriče ‘sudbonosno DA’.

Baš kao što pojedinci prolaze kroz ‘obrede prijelaza’, razne inicijacije, tako katkada i cijela društva kontinuitet svog života režu pomoću ‘sudbonosnih obreda’ ili sudbonosnih trenutaka. I današnji je dan za Hrvatsku jedan takav trenutak, jedno novo ‘sudbonosno DA’.

Nostradamus, Knjiga Promjena i heksagram 20

Razne domaće new age stranice objavile su kako je Nostradamus navodno 2013. godinu i ulazak Hrvatske u Europsku uniju obilježio sljedećim riječima: ‘Kada nad Europom bude 28 zvijezda i kada država s grbom oko vrata dođe, past će kao Jerihon’. No da je po Nostradamusu, nikoga od nas već davno ne bi bilo. Upitali smo stoga jednu drugu proročku knjigu - Knjigu Promjena: ‘Što će biti s Hrvatskom?’ Mudra kineska knjiga ‘iscoprala’ nam je sljedeći odgovor (heksagram 20): ‘Sveto je pranje dovršeno, darovanje još nije. Za inferiornoga čovjeka – nema krivice. Razmišljanje kroz odškrinuta vrata: Unaprjeđenje ženske upornosti. Razmišljanje o vlastitome životu: Odluka i izbor između napredovanja ili uzmaka. Razmišljanje o svjetlu kraljevstva: Veći ćemo utjecaji imati kao kraljevi gosti’.

Ukratko: Oprali se jesmo, ali što smo točno darovali Europi?

Pioniri maleni

Kao najmlađi, ‘mali’ članovi europske obitelji, kao njezini ‘pioniri’, kao i mnogo puta ranije u svojoj tisućljetnoj povijesti, s raznih smo strana, iz Rima i Konstantinopola, ili ovaj put – iz Brisela, još jednom dobili ‘privilegij’: ali hoćemo li ga znati iskoristiti? Hoćemo li biti ‘pioniri’ u izvorno-francuskome značenju riječi: kao peoni ili ‘pijuni’? Hoće li nas slati na neke istočne frontove kao hranu za topove? Hoćemo li ostati pioniri maleni kao ‘vojska prava’ što svakog dana raste ‘k'o zelena trava’ (‘i mene će moja mati – pionirom zvati’)?

Ili ćemo biti pioniri u značenjima o kojima priča Oxford English Dictionary: kao ‘oni koji kreću u nepoznato, u neistraženi teritorij kako bi se u njemu smjestili’; ili kao: ‘oni koji otvaraju nova područja misli, istraživanja i razvoja’; ili kao: ‘oni koji utiru puteve’, ‘oni koji potiču događaje ili sudjeluju u razvoju događaja’?

Marko Polo možda nije bio Hrvat. Ali, čak i kada bismo ga se odrekli, u toj trci imali smo svojih ‘konja’. Ivan Rattkay nije se libio odreći svoje katedre u Linzu, te s isusovcima odjedriti do meksičkih Tarahumara i osnivati ‘misiju Tutuaca’ i ‘Carichic’. Imali smo braću Seljan koja su otkrivala nepoznate južnoameričke rijeke, i živjela u službi etiopskog i abesinijskog kralja. A Dragutin Lerman bio je sudionik Stanleyevih istraživanja; u službi belgijskoga kralja Leopolda uspostavio je koloniju u Kongu, pa se usred Afrike, na rijeci Kwilu, još i danas nalaze ‘slapovi Zrinjskih’.

Volio bih da budemo ovi drugi pioniri. Premda se radije sjećamo naših ‘sjedilačkih’ pan-Europejaca iz ‘prve, tj. literarno-guslarske kulture’, ima naznaka da bismo jednoga dana mogli prihvatiti i nešto neizvjesnije - istraživačke misije. A ako se već tipično-hrvatski ne volimo izlagati fizičkim rizicima (ni drugima ‘zamerati’), onda da barem budemo nalik na ‘pionire duha’ – recimo Boškovića!

Mrlja na svečanome stolu

Ovaj svečani trenutak, onaj dio zakletve: ‘i bit ću vjeran, iskren drug koji drži datu riječ’, kao pravi kampanjci, kao učenici iz zadnje klupe koji se za ispit spremaju tek zadnji dan, umrljali smo najnovijim lexom specialis i najavama promjena Ustava kojima ćemo navodno goniti zločine iz doba komunizma.

Premda se mnogim hrvatskim građanima čini da je posljednja afera s nedolaskom najvažnije osobe na našoj svečanosti, njemačke kancelarke Angele Merkel, tek ‘cepanje dlake na deset delova’, odnosno još jedna tipično-hrvatska (balkanska) afera koja će se brzo zaboraviti, riječ je, po mome sudu, o mnogo dubljoj mrlji od onih koje na današnji dan spominju tipični zapadni komentatori - poput nezaposlenosti i državnoga duga. Afera Perković pokazala je da smo u pripremi za ovaj svečani trenutak zaboravili tekst zakletve, da smo svojem fratru pri ispovjedi prije firme ‘zaboravili’ navesti neke smrtne grijehe, da smo od silne žurbe zaboravili ispeglati svoju crvenu maramu i plavu kapicu (tra-la-la-la) ili možda neko drugo svečano odijelo?, i općenito, da nismo baš posve spremni počistiti stol čak ni za ovaj izniman i svečani dan.

‘Smooth Criminal’ prije i Stari Pjer nakon Ode radosti

Zato i nije čudno što se nekome činilo duhovito, a možda i primjereno, neposredno prije najsvečanijeg trenutka proslave ulaska u Europsku uniju prirediti ‘song’ – Smooth Criminal (ili naški: ‘Ulašteni kriminalac’), te da nitko iz državnoga protokola nije smatrao kako stihovi Michaela Jacksona ‘Ostavio je krvave mrlje na sagu; Ona je pobjegla pod stol; Bila je zapanjena: to je bilo njezino prokletstvo’ možda nisu tipični izraz ‘hrvatskoga duha’ u najsvečanijem trenutku, niti najljepši hrvatski zalog zajedničke europske budućnosti.

Naša nova, nagrađena turistička jubito verzija Ode radosti, s Rucnericom, sobaricama u Trakošćanu i pjevačima u Zagrebačkom tramvaju bitno je bolja: uprizorenje Schillerovih stihova barem nas na trenutak može ganuti. ‘Unser Schuldbuch sey vernichtet! Groll und Rache sey vergessen, Unserm Todfeind sey verziehn.’ (‘Naša je knjiga dugova uništena! Mržnja i osveta su zaboravljene; smrtnom je neprijatelju oprošteno’). Ali čak i u tom vrlo dobrom hrvatskom proizvodu, sopci i sopele s kraja najavljuju da ne možemo pobjeći iz svoje kože; ono čega se mnogi zapadnjaci boje: da će nas poslije svečanosti i veselja, (ako je i točno da je mržnju zamijenio oprost) ubrzo opet uhvatiti ona srednjo-europska malaksalost i nostalgija, ono beskrajno jamranje… I ako već nećemo (kao obično) tražiti krivca u Pedru jer smo u međuvremenu naučili da smo sami kovači svoje sreće, ipak ćemo rado i spontano Beethovena pretvoriti u ‘Starog Pjera’, te usnom harmonikom zapjevati: ‘Još kada je bio mlad, rat mu je odnio sve, i ženu i djecu, i topli dom. Ostao je sam, i zaboravio je na prošlost, jer Pjer i više nije bio Pjer. Sad luta sam taj stari Pjer, svaki dan i svaku noć. On oduvijek svira za jedan groš, a ljudi se u strahu pitaju, da li će jednog dana i čitav orkestar biti tu. Daleko od stvarnosti oni su tako sami, a ljudi se u strahu pitaju, da li će jednog dana i čitav svijet ostati sam.’

Veuve Clicquot, Freixnet, Prosecco, Penina ili Bakarska vodica za kraj!

Ali bez obzira na hipoteke prošlosti, na neisprane mrlje sa stolnjaka ili hrastovine, na naše nejasne uloge u zajedničku budućnost, na ljubav prema Starome Pjeru, i bez obzira što u ovome trenutku i moja generacija potvrđuje hrvatski generacijski omen o ‘životu u tri različite države’, podignimo čašu pjenušca: Jednu od brojnih ‘naših’ vrsta - po izboru: Veuve Clicquot, Henkell, Freixnet, Prosecco, Peninu ili Bakarsku vodicu!

Naši su djedovi živjeli pod Austrijom ili Karađorđevićima, roditelji su živjeli u ‘socijalističkom samoupravljanju’, moja generacija velik je dio svojega vijeka provela u novoj Hrvatskoj. I svaka je spomenuta zajednica, unatoč svim peripetijama, bila nešto bolja od prethodne. Imamo li ikakvih razloga sumnjati da će ova nova biti bolja od spomenutih? Možete me nazvati dr. Panglossom. Prihvaćam! Uz uvjet da Vi, čitatelju, postanete moj Candide, moj Voltaire, i pristanete obrađivati svoj vrt!