Nakon mjeseci odgađanja i nagađanja, predsjednica je objavila ponovnu kandidaturu, ali i podigla mnogo prašine svojim prigodnim govorom u Kninu. Puno je medijskog prostora posvećeno analizi sadržaja i forme toga govora, no on, ustvari, i nije toliki izuzetak od navade Grabar-Kitarović da u svojim nastupima mobilizira sentimentalne emocije te da politizira i estradizira svoj privatni život. Time se predsjednica sasvim dobro uklapa u već utabane dugogodišnje trendove personalizacije i medijalizacije politike koje je moguće opaziti u nizu država, kako u starim, tako i u mladim demokracijama.

Mnogi će reći da je predsjednica tijekom pet godina mandata vozila politički veleslalom, manevrirajući između različitih struja u svojoj matičnoj stranci i oko nje, pokušavajući se svidjeti svima i svakome u državi i društvu, što ju je počesto dovodilo do ishitrenih (a ujedno i pomalo banalnih) izjava koje je morala naknadno dodatno tumačiti i opravdavati. Treba znati kako svaka izjava neke političarke koju ona potom sama mora interpretirati, nije dovoljno osmišljena. Međutim, retrospektivno je moguće ocrtati i stanovite jasne konstante u predsjedničkom mandatu Kolinde Grabar-Kitarović.

Od izborne kampanje prije pet godina do danas, kontinuirano je svoj politički imidž gradila na slici o 'blizini s narodom' i 'razumijevanju istinskih osjećaja građana'. Nadalje, premda bogate karijere i impresivnog životopisa u vanjskim i europskim poslovima, ponajbolje se snalazila i najsnažnije djelovala u situacijama koje uključuju oružane snage, Ministarstvo obrane i NATO, dok je nadzor nad sigurnosno-obavještajnom zajednicom bio obilježen naglim kadrovskim odlukama, a proces imenovanja šefova diplomatskih misija spor i trzav. Vanjskopolitički je KGK uvjerljivo i dosljedno zastupala snažnu atlantsku perspektivu i njegovanje odnosa sa Sjedinjenim Državama, dok je u pristupu susjednim državama ponavljala standardne fraze i obavezne likove hrvatske vanjske politike, bez nekih supstancijalnih pomaka koji bi doprinijeli razrješavanja otvorenih bilateralnih pitanja s Ljubljanom, Beogradom i Sarajevom.

Predsjednica novog kova?

Još u kampanji za izbore na kojima je pobijedila svojeg prethodnika, Ivu Josipovića, Grabar-Kitarović fokusirala se na teme koje su doista visoko na listi političkih prioriteta mnogih hrvatskih građana, poput krajnje nepovoljne demografske situacije u zemlji, brojnih nesolventnih, blokiranih i deložacijama uplašenih obitelji, kao i manjka perspektive i kvalitetnih radnih mjesta za mlade ljude. Istovremeno se, baš kao i njen prethodnik, ali i neki od njenih sadašnjih izazivača, stalno pozivala na Ustav te (sukladno svojim ovlastima), identificirala kao 'čuvarica Ustava'. Međutim, upravo u raskoraku između tema kojima se predsjednica bavila te njenih ovlasti i dužnosti kako ih je osmislio ustavodavac, leži korijen mnogih problema njenoga mandata, premda također treba naglasiti kako ovaj raskorak postoji i kod očekivanja birača (kako njenih, tako i tuđih) i u javnoj percepciji dužnosti predsjednice Republike.

Naime, 'čuvar Ustava', kako sâm ustavni tekst u članku 94., stavku 2. i kaže, „brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“, no „čuvar Ustava“ nema zadaću niti ovlast mimo Vlade i Sabora petljati se u sve i svašta. Doista, predsjednica može biti točka kontakta i upita za građane i institucije sa svojim potrebama i zamolbama, no ne može preuzimati ulogu sudova niti pravobraniteljice. Budući da ne može bez suglasnosti Vlade raspisivati referendume (članak 87., stavak 2.), nije prikladno niti da se predsjednica u prijeporima između Vladine politike i ove ili one pučke inicijative koju pokrene kakva skupina građana ili udruga svrstava.

Problem je ovdje puno dublji od specifičnog načina na koji je KGK tumačila svoje ovlasti. Ona je pet godina jahala na valu sentimenta jednog (razmjerno) velikog dijela građana koji i dalje priželjkuju 'čvrstu ruku' personificiranu u snažnom državnom poglavaru kojega se doživljava kao oca nacije, odnosno u ovom slučaju majku (ili pak kraljicu). Jedan dio građana, ali čak i stručne javnosti očito smatra kako je bolje (i vjerojatno demokratičnije) ako postoji svojevrsna 'dvoglava' izvršna vlast (koja Ustavom nije zamišljena, budući da su ukinute odredbe ustavnoga teksta koje su bile temelju polupredsjedničkog sustava iz devedesetih godina), pri čemu onda postaje normalno da Pantovčak i Banski dvori ne surađuju i suprovode vanjsku politiku, već se nadmeću putem nje i odmjeravaju snage.

Ostaje za nadati se da će, možda baš potaknuta vrlo ambiciozno zamišljenim proširenjima ovlasti koje priželjkuje jedan od njenih izazivača ili pak činjenicom da u obje glavne stranke postoje mnogi koji smatraju da bi državnog poglavara trebalo birati u Saboru, Grabar-Kitarović u službenom dijelu kampanje svoj fokus usmjeriti na područja vanjske, obrambene i sigurnosne politike u kojima doista ima i ovlasti, ali i kompetencije o kojima svjedoči njen bogati životopis, a da će se suzdržati od milenijskog poduhvata grljenja svakog dalmatinskog psića ili pjevanja sa svakim slavonskim bećarom. Predsjednica predstavlja državu i sve njene građane, no ne mora, niti može, svima biti sve. Mnogi političari to pokušavaju, a zapravo nikome to ne uspijeva, osim možda zagrebačkom gradonačelniku, no njemu su na raspolaganju sasvim drugačiji resursi i modaliteti djelovanja nego li KGK.

I dalje u stanovitoj prednosti

Usprkos činjenici da je dosadašnji tijek (neslužbene) kampanje za predsjedničke izbore protekao u sjeni sukoba za (novu) raspodjelu moći i određivanje smjera kretanja HDZ-a te da konačni ishod izbora ne ovisi samo o umješnosti samopromidžbe i samoinscenacije kandidatkinja i kandidata, već i o političkim i društvenim skupinama koje ih promoviraju ili opstruiraju, kao i bez obzira da joj rejting ubrzano pada (zahvaljujući neuspjelim pokušajima umiljavanja krajnje desnom biračkom tijelu te otuđenju od tzv. 'građanskog centra'), KGK u ovom trenutku i dalje ostaje favoritkinja koja ima ponajveće šanse pobijediti na zimskim izborima, a bivši vođa SDP-a i dalje njen najozbiljniji (ili možda bolje rečeno, jedini ozbiljni) izazivač s također sasvim realnim izgledima da u veljači položi prisegu pred predsjednikom Ustavnoga suda, Miroslavom Šeparovićem.