S obzirom na svoju zakonodavnu ulogu, Hrvatski sabor mogao bi donijeti zakon o poluneradnim danima jer ih očito počinje prakticirati. A s obzirom na to da Hrvatska svojoj nacionalnoj vrsti želi da i ove godine zaigra u samoj završnici Svjetskog prvenstva u nogometu, spomenuta bi zakonska rješenja trebalo usvojiti po najhitnijem postupku. Bilo bi, naime, nepravedno da samo hrvatski parlamentarci budu u mogućnosti odgledati baš sve utakmice Vatrenih. Jer tko u Hrvatskoj ne bi poželio imati mogućnosti kao zastupnici u Hrvatskom saboru? Uz sva ostala prava i obaveze, uvijek se zavrijedi poneka nova zgodna povlastica.

Recimo, poduža stanka usred radnog dana od 11 do 13 sati. Nju će ovaj tjedan u srijedu 23. studenoga iskoristiti svi članovi hrvatskog parlamenta jer baš u to vrijeme svoju prvu utakmicu u skupini F na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Katru igra hrvatska vrsta čiji su suparnici marokanski nogometaši. Iako je za taj dan najavljena rasprava o prijedlogu državnog proračuna za 2023., što je jedna od ključnih odluka u jednogodišnjem radu parlamenta, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković svojim će kolegicama i kolegama omogućiti veliki odmor uz male ekrane. I tako nekoliko sati. Srećom, sljedeću utakmicu Hrvatska s Kanadom igra u nedjelju 27. studenoga te Hrvatski sabor neće morati birati između najvažnije sporedne stvari na svijetu i najvažnijeg akta kada su posrijedi državni prihodi i rashodi. Što će pak biti u četvrtak 1. prosinca u 16 sati, kada će izabranici Zlatka Dalića igrati možda odlučujuću utakmicu s Belgijom, Gordan Jandroković zasad ne najavljuje, ali ne treba sumnjati u to da će zastupnici biti onemogućeni u svom praćenju nogometa. Zato bi isto pravo zakonski trebalo što prije omogućiti svim hrvatskim državljanima, po uzoru na njihove zastupnike.

Malo što istinski spaja stanovnike jedne zemlje kao uspjesi njezinih sportašica i sportaša. To je Hrvatska potvrdila niz puta otkako od međunarodnog priznanja 1992. sudjeluje na svjetskim sportskim natjecanjima. Dovoljno se sjetiti prvoga hrvatskog nastupa na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu nepunih mjesec dana nakon priznanja, zatim prvih olimpijskih medalja u Barceloni tog ljeta s nezaboravnom košarkaškom završnicom Hrvatske i američkog Dream Teama, više šok-nastupa Gorana Ivaniševića na Wimbledonu i njegova trijumfa 2001., fantastičnih zlatnih i srebrnih olimpijskih medalja Janice Kostelić, svjetskih i olimpijskih uspjeha hrvatskog vaterpola, rukometa, atletike, alpskog skijanja, veslanja, streljaštva, jedrenja, plivanja, gimnastike, tekvondoa, dizanja utega, biatlona, boksa i ostalih sportova. Nogomet u tom nizu ima posebno mjesto zbog brončane medalje na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj i aktualnog statusa viceprvaka sa Svjetskog prvenstva održanog u Rusiji prije četiri godine. Hrvatska se sličnom uspjehu nada i u Katru ove godine. Jedino što u tom slučaju na stadionu u Lusailu u nedjelju 18. prosinca u svojstvu hrvatske predsjednice neće biti Kolinda Grabar Kitarović, a koja se planetarno proslavila 2018. te u međuvremenu postala članicom MOO-a.

Hoće li u slučaju ponavljanja uspjeha iz 2018. ili 1998. u Katar otputovati novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović i hrvatski premijer Andrej Plenković? Bi li tom prigodom putovali zajedno ili odvojeno? Jesu li već raspodijelili moguće utakmice u drugom dijelu prvenstva? Kako bi bodrili hrvatske nogometaše? Bi li se međusobno zagrlili da Hrvatska još jednom oduševi svojim rezultatom? S obzirom na to da aktualne šefove hrvatske države i Vlade više ne može povezati ni Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, iluzorno je očekivati da će nacionalno jedinstvo pokazati kada je riječ o sportu. I dok su prošle godine Milanović i Plenković zajedno komemorirali žrtve u Vukovaru, ove su godine nakon punih dvanaest mjeseci intenzivnog svađanja u različitim danima posjetili Vukovar i Škabrnju. Dio je komentara istaknuo da je tako najbolje jer barem u najosjetljivijim trenucima nisu ni došli u priliku za nove obračune. Međutim u pitanju je dosad najlošija poruka kada je riječ o međusobnim odnosima dviju grana hrvatske izvršne vlasti koje ustavno moraju surađivati u interesu cijele države i svih njezinih građana.

Trideset i jednu godinu nakon masovnih zločina ratnog agresora u Vukovaru i Škabrnji bila je nova prigoda da se svi odgovorni za vođenje zemlje u mirnodopskom razdoblju solidariziraju s ljudima koji su tijekom rata dali ono najviše, svoje živote i zdravlje, te obiteljima bez svojih najbližih. Kada se netko usred Europe pri završetku 20. stoljeća uz mnogobrojne ljudske žrtve bori za pravo na slobodu i samostalno odlučivanje o svojoj sudbini, političari u budućim naraštajima u najmanju ruku moraju pokazati zajedništvo u poštivanju te borbe i požrtvovnosti. Što god bio uzrok međusobnih prijepora te koliko god politika nužno uključivala suparništvo i konfrontaciju, događaji kao što su obilježavanja sjećanja na žrtve rata, a u Hrvatskoj ih je bilo na tisuće, i civila i vojnika, podrazumijevaju najviši stupanj civiliziranog odnosa kako onoga prema žrtvama, tako i onoga prema svima za koje su te žrtve stradale. Ako u Hrvatskoj trideset i jednu godinu nakon ljudskih stradanja u Vukovaru, Škabrnji i svim ostalim mjestima ne postoji mogućnost da šefovi države i Vlade budu rame uz rame u jednoj koloni sa svojim sugrađanima, upitno je koja je istinska motivacija onih koji su na izborima dobili povjerenje građana. Javni ili osobni interes? Rad za ustavne vrijednosti ili za ono vrijedno samo njima?

U više od tri desetljeća od samostalnosti Hrvatska nikad nije imala ovako posvađanu vlast, pri čemu treba naglasiti da je pokretač te svađalačke i nerijetko vrijeđajuće klime predsjednik Republike Zoran Milanović. I to ne od prvih šest-sedam mjeseci svog mandata, kada je djelovao puno konstruktivnije od premijera Andreja Plenkovića, a koji je odmah po Milanovićevoj pobjedi najavljivao 'tvrdu kohabitaciju'. Šef države nepovratno je pak zaoštrio svoju retoriku prema svim oponentima u Hrvatskoj i inozemstvu kada je obznanjeno da je tijekom najstrožih protupandemijskih mjera boravio u podrumskoj zalogajnici Dragana Kovačevića. Jer njegova razina očito nije Nancy Pelosi, nego Dragan Kovačević i Milorad Dodik. Iako je HDZ-ovo upravljanje državom stalno opterećeno korupcijom, nekompetentnošću i voluntarizmom te zahtijeva niz kritika, Milanović je tim kritikama dodao vrijeđanje kao modus operandi, a u nekim slučajevima, kao što su ruska vojna agresija na Ukrajinu, genocid u Srebrenici, proširenje NATO-a te sad već višegodišnja borba protiv pandemije koronavirusne bolesti, politički i ljudski posve neshvatljiva objašnjenja. Kao da mu je jedino mjerilo biti u opreci Plenkoviću, pri čemu obojica pokazuju manjak empatije prema onima kojima ona nužno treba. Dovoljno je pogledati stanje u kojem se i dalje nalaze u potresu stradala područja u zemlji.

I predsjednik Republike i predsjednik Vlade dobar su dio svojih karijera proveli kao diplomati, pri čemu Milanović nema nikakvog dara (ili možda potrebe) za diplomaciju dok bi Plenković najbolje funkcionirao upravo kao diplomat ili dužnosnik u ovako definiranoj Europskoj uniji. No odmjerena komunikacija, a osobito ustavno definirana suradnja imperativi su kada su posrijedi odnosi unutar izvršne vlasti, neovisno o tome kako su ti odnosi personalno posloženi te kakva im je bila prošlost. Građane zanima njihova sadašnjost i budućnost, a kada je u pitanju prošlost koju Hrvatska svake godine obilježava i Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, vlast se zbog međusobnog nerazumijevanja ne smije odvajati ni politički ni zemljopisno. Stoga je ovogodišnje razdvajanje šefova države i Vlade dosad najproblematičnija poruka vezana uz sjećanje na ratne žrtve. Kako bi izgledao tijek i ishod rata da su takve razlike utjecale na ljude koji su se u ratu borili, ostavljali svoje obitelji i riskirali sve čime su raspolagali? U ime tih ljudi i ljudi koji danas žive u miru, političari na vlasti ne smiju voditi svoje privatne ratove niti huškati na nove sukobe. Možda bi bilo najkorisnije da svoju potrebu za nadmetanjem kanaliziraju kroz sport. Ali i u sportu vrijede pravila. Zato je uistinu najbolje da neki od njih budu isključivo uz male ekrane.