Tko god se u Hrvatskoj zabrinuo zbog najave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će njegova zemlja uložiti dodatnih stotinu milijuna eura u domaću vojnu industriju, poglavito u kontekstu eskalacije verbalnoga neprijateljstva s Hrvatskom, ne treba se brinuti. I Hrvatska ima svog aduta. Ime mu je Ante Bačić zvan Bačo. HDZ-ov političar na drugom uzastopnom odsluženju saborskoga mandata sa zamjenskoga položaja nikada nije odslužio vojni rok, a mogao je. Na pragu trideset i devete godine života odlučio je zato upisati Ratnu školu 'Ban Josip Jelačić' i tako, u najmanju ruku, postati presedanom jer ne postoji praksa prema kojoj državni dužnosnici, konkretno zastupnici Hrvatskoga sabora, pohađaju ovu obrazovnu ustanovu. Škola je ustrojena 1998. odlukom hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, a riječ je, kako ističe resorno ministarstvo, o 'najvišoj vojnoj školi u kojoj se školuju i osposobljavaju visoki časnici i državni službenici iz Republike Hrvatske i inozemstva za sudjelovanje u procesu donošenja strategijskih odluka u području obrambenih i sigurnosnih poslova na nacionalnoj i međunarodnoj razini'. Ante Bačić, rođen 1984., kaže da je obvezatno služenje vojnoga roka taman ukinuto kada je on upisivao fakultet. To se dogodilo godinama kasnije, a nije se odlučio ni za dobrovoljno služenje roka.

Nema veze. Dosad u raspravama nevidljiv u saborskim klupama, osim kada je kolegu Miru Bulja nazvao 'čobanom', mladi i perspektivni HDZ-ov političar Bačić postao je jako vidljiv kao netko tko će, ne spriječi li ga logičko tumačenje zakona, sudjelovati u procesu strategijskih odluka o obrani i nacionalnoj sigurnosti. Valjda će imati vremena i za zahtjevan rad u Hrvatskom saboru i za predan rad u Ratnoj školi. Tako je zastupnik Bačić postao hrvatskom verzijom aktualnog ministra unutarnjih poslova u Vladi Republike Srbije Aleksandra Vulina, a koji također svojedobno nije služio vojni rok zbog visoke dioptrije, ali je kao ministar naknadno prošao skraćenu vojnu obuku uveseljavajući svojim patriotskim potezom tamošnju javnost. Vodeći huškač režima srbijanskoga predsjednika Vučića domaću je javnost zabavio i svojim objašnjenjima kupnje stana novcem suprugine tete iz Kanade, a koji mu je očito pristizao u dvadesetak rata. Treba se samo nadati da se ratno školovanje i vojna obuka stratega Bačića i Vulina nikad neće manifestirati u stvarnim situacijama. Jer – čak i parodije mogu biti ubojite dohvate li se oružja.

A ako netko posljednjih mjeseci inklinira parodiji, onda je to svakako Vulinov nalogodavac. Vučićevi su nastupi danas parodija i samoga sebe s početka političkog uspona 2012. i parodija Slobodana Miloševića, čiji je režim dugoročno gurnuo Srbiju na europsku periferiju, na koju je Vučić učvršćuje. U posljednjem podugačkom obraćanju domaćoj i inozemnoj javnosti najavio je, među ostalim, spomenuto ulaganje u vojnu industriju te gradnju spoja s mađarskim naftovodom jer preko hrvatskoga Jadranskog naftovoda (JANAF-a) više neće moći uvoziti cjenovno povoljniju rusku naftu zbog posljednjega, osmog kruga sankcija Europske unije uvedenih Rusiji. S obzirom na to da mu je mađarski premijer Viktor Orbán, još jedan podunavski autokrat i zagovaratelj interesa režima ruskoga predsjednika Vladimira Putina u Europi, glavni saveznik u Europskoj uniji, ne treba sumnjati u početak realizacije odvajanja od JANAF-a.

No za učinak najavljene gradnje ipak treba vremena te će Vučićev režim do daljnjega optuživati Hrvatsku za opstrukciju srbijanskih interesa. Ni Milošević prije trideset i pet godina ni Vučić danas nisu bili svjesni toga da su upravo čelni ljudi Srbije u promatranim vremenima donosili i donose kobno loše odluke za vlastitu zemlju i narod. Srbija je zbog svoje uloge u pokretanju nasilnih sukoba, koji su pratili državni raspad bivše Jugoslavije u prvoj polovici 1990-ih, bila međunarodno izolirana zemlja s uvedenim paketom najtežih sankcija, da bi se 1999. zbog geneze ratnoga nasilja na Kosovu suočila s vojnom intervencijom NATO-a. I dok je najveći dio bivših socijalističkih država u srednjoj i jugoistočnoj Europi krenuo putem demokratske tranzicije, poštivanja međunarodnoga prava i granica te suradnje u sklopu europskih integracija, Srbija je pod Miloševićevom vlašću postala kontinentalni izopćenik od kojeg se u konačnici, nakon pada njegova režima, odvojila čak i Crna Gora 2006. Među ridikuloznim ratnim huškačima u Srbiji u vrijeme agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu bio je upravo Vučić te je, između ostalog, godine 1995. u Glini agresivno prisvajao hrvatski okupirani teritorij, a u nacionalnom parlamentu, desetak dana nakon genocida počinjenog u Srebrenici, pozivao na daljnje ubijanje žrtava, i to 'stotinu Muslimana za jednoga Srbina'.

Danas je taj govornik ne samo predsjednik Srbije u drugom mandatu, nego i uzurpator političkoga sustava vlastite države, ustavno parlamentarne republike, u biti superpredsjedničke despocije u kojoj sve relevantne odluke donosi Vučić pretvarajući svoju vlast u konstantan patetični kič-teatar, čiji je domaći auditorij standardom iza susjednih Bugarske i Rumunjske, a Srbija je za njih nekoć, u doba Jugoslavije, bila teško dostižan zapad. Vučićev je režim danas ono što je Europski parlament vezao uz vlast mađarskoga premijera Orbána. To je 'izborna autokracija', premda bi bolji naziv bio 'pseudoizborna autokracija', jer je u obje države sloboda izbora sužena neprestanom manipulacijom vlasti kada je riječ o nizu pretpostavki za prave, natjecateljske izbore te funkcionirajuću demokraciju u cijelom izbornom ciklusu. Vučić više niti ne skriva, kao što nije skrivao ni u glinskom govoru 1995., stav da je današnja Hrvatska sljednica ustaškoga režima, neprestance se referirajući na 1941. kao nultu godinu svoga političkog imaginarija i zanemarivši to da je antifašistički pokret bio najmasovniji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Političar koji je 1995. s govornice Skupštine tražio nastavak masovnoga ubijanja Muslimana u Bosni i Hercegovini danas želi položiti cvijet u Jasenovcu kao koncentracijskom logoru ustaškoga režima u Drugom svjetskom ratu. Kada je to pokušao u Srebrenici, doživio je opravdano negodovanje obitelji žrtava koje je zagovarao u još većem broju. Čak se i na Balkanu teško sjetiti gorega licemjerja.

To licemjerje čini i odnos Srbije prema Rusiji te ruskoj vojnoj agresiji na Ukrajinu. Kao kandidat za članstvo u Europskoj uniji, Srbija ne želi slijediti Unijinu vanjsku politiku prema Putinovu režimu. To je njezino pravo i nitko je nema pravo prisiljavati na nešto što ne smatra svojim nacionalnim interesima. Ali u tom slučaju Srbija nema što tražiti u zajednici država koje čine Europsku uniju s veoma jasnim politikama. To nije nikakvo sjedenje na dvije stolice ili ravnanje prema četiri vanjskopolitička stupa. Ovako vođena, a vjerojatno i dominantno u društvu, Srbija sjedi na samo jednoj stolici djelujući kao izvorna ispostava Putinova režima na Balkanu. Koliko je Vučić snishodljiv prema ruskom predsjedniku, zorno je posvjedočio njegov pokušaj obraćanja na ruskom jeziku kada je Putin stigao u službeni posjet Srbiji. Zar mu nitko nije rekao da šef jedne države u vlastitoj zemlji govori isključivo materinjim jezikom kao simbolom suverenosti? A koliko je vanjskopolitički neuk, najbolje je posvjedočilo sjedenje za pomoćnim stolom u Bijeloj kući, kada mu je američki predsjednik Donald Trump servirao odluke za koje nije ni znao.

Ni sama Srbija više ne planira skoru budućnost u Europskoj uniji jer, prema posljednjem istraživanju javnoga mnijenja Demostata iz lipnja ove godine, čak 51 posto ispitanika u Srbiji na referendumu ne bi glasalo za članstvo svoje zemlje u Uniji, a bezuvjetno bi ga podržalo samo njih 34 posto. Politička Srbija tako u pogledu Europske unije ima poziciju do-not-enter te joj niti ne treba budući exit. Hrvatskoj je u nacionalnom interesu da joj susjedstvo, kao i ona sama, bude spremno za mir, suradnju te prosperitetne odnose temeljene na poštivanju individualnih i kolektivnih prava. Govor mržnje s kojim se ušlo u ratni raspad bivše Jugoslavije te isti takav govor više od tri desetljeća kasnije do daljnjega će odgoditi normalizaciju odnosa Hrvatske i Srbije. Iako je hrvatska politika, vlast i oporba, počesto tragikomično ograničena i provincijalna, a nemali dio njezinih aktera samoživ, netalentiran te uglavnom usmjeren na vlastite interese i sljedbu, kao i krajem 1980-ih, eskalacija verbalnoga nasilja stiže s druge strane granice. Hrvatskoj danas vitalno trebaju pouzdani i demokratski saveznici u susjedstvu, Europskoj uniji i svijetu. U suprotnom, ratne škole i paradne vojne obuke mogle bi zamijeniti ratne igre u vremenima u kojima nasilje nije blef nego opasna zbilja.