Štrajk (1925)

Sergej Eisenstein je jedan od nekoliko režisera koji su doslovce izmislili filmski jezik kakvim ga danas poznajemo, a njegov nijemi film ‘Štrajk’ snimljen u SSSR-u odličan je primjer komunističke revolucionarne estetike. ‘Štrajk’ u šest vinjeta prikazuje štrajk radnika u tvornici 1903. koji - nimalo iznenađujuće - završava brutalnom represijom koju je Eisenstein nimalo suptilno, ali vrlo efektno ilustrirao montirajući kadrove stoke koja se kolje s napadom režimskih snaga na očajno radništvo. ‘Štrajk’ je bio i film tijekom kojega je Eisenstein u praksu proveo svoju ideju o ‘montaži atrakcija’, što je ujedno i naslov njegova slavnog eseja o tome kako montirati film, koji je ovaj velikan sedme umjetnosti napisao u periodu između produkcije ‘Štrajka’ i njegove premijere.

Moderna vremena (1936)

Remek-djelo Charlieja Chaplina je u mnogočemu proročanski film. Chaplin je u ‘Modernim vremenima’ svojeg popularnog Skitnicu prikazao kao radnika koji je doslovno kotačić u kapitalističkom stroju, stvorivši jednu od najpoznatijih filmskih sekvenci svih vremena. Istovremeno komičan i kritičan, ovaj je film prikazao eksploataciju radnika u ime profita, a mali čovjek u središtu priče upada iz nevolje u nevolju, što kulminira njegovim slučajnim predvođenjem radničkih prosvjeda, zbog kojih završava u zatvoru. Iako je industrijska era koju Chaplin prikazuje u ‘Modernim vremenima’ u međuvremenu prošla, sve drugo je više nego aktualno u ovoj gorko-slatkoj kritici bešćutnosti kapitalizma.

Radnička klasa odlazi u raj (1971)

U međuvremenu nažalost pomalo zaboravljeni talijanski filmaš Elio Petri u šezdesetim i sedamdesetim je snimio nekoliko doista izvrsnih filmova, od kojih je ‘Istraga građanina iznad svake sumnje’ nagrađena i Oscarom za najbolji strani film. Ništa manje dojmljiv nije ni ‘Radnička klasa odlazi u raj’, marksistički intonirana socijalna drama o radniku Lulu Massa, u fantastičnoj interpretaciji tough guya talijanske kinematografije Gian Marije Volontea, koji osviještava svoj položaj u procesu proizvodnje. Petri je iz životnog iskustva običnog radnika, koji na poslu izgubi prst i bude otpušten zbog ljevičarskih uvjerenja, snimio potresnu dramu u kojoj se kritički analizira odnos poslodavca i radnika, ali i uloga sindikata i salonskih ljevičara, prikazanih u ovom slučaju kao nabrijane studente koji se najviše ističu praznom pričom.

Harlan County, U.S.A. (1976)

Jedini dokumentarac na ovoj listi je rad Barbare Kopple, film ogromne snage u kojemu se prikazuje istinita priča o rudarskom štrajku i prljavim taktikama poslodavaca, koji ga pokušavaju slomiti. Da sve nije zabilježeno kamerom, teško bi bilo povjerovati u nivo brutalnosti i zlokobnosti kojom su se kapitalisti okomili na radnike u okrugu Harlan. S druge strane, plemeniti otpor i ponos siromašnih radnika i njihovih obitelji fascinira prikazom snage ljudskog duha u borbi za pravdu i slobodu. ‘Harlan County, U.S.A.’ nije nimalo suptilan film, te jasno zauzima stranu u sukobu, no nekad u životu nema nijansi sivog, nego samo dobro i zlo. Zasluženi dobitnik Oscara za najbolji dokumentarni film.

Norma Rae (1979)

Iz današnje perspektive ‘prekomjernog granatiranja’ filmovima o superherojima, čini se kao science-fiction da su se u Hollywoodu nekad snimali filmovi o radnicima. Jedan od njih je i ‘Norma Rae’, za koji je Sally Field dobila svojeg prvog glumačkog Oscara, glumeći tvorničku radnicu koja pokušava organizirati sindikat na svom radnom mjestu. Iako na trenutke sladunjav, ‘Norma Rae’ je moćan film s legendarnom scenom Field koja se penje na stol i s tihom odlučnošću u sred tvorničke hale drži komad kartona s natpisom ‘Sindikat’, podsjećajući koliko je individualne odvažnosti trebalo kroz povijest da se ostvare mnoga radnička prava koja smo uzimali zdravo za gotovo i koja sada polako nestaju.

Silkwood (1983)

Metalurška radnica u tvornici plutonija Karen Silkwood pobunila se zbog manjkave sigurnosti na radu, a zato je od svojih šefova ‘nagrađena’ namjernim ozračivanjem radijacijom, mobbingom i ponižavanjem, te je na kraju ubijena u do danas nerazjašnjenim okolnostima. Meryl Streep je fantastična kao Silkwood u ovoj istoimenoj drami Mikea Nicholsa, a ništa lošija nije ni Cher, koja glumi njezinu najbolju prijateljicu. Snimljen prema istinitoj priči, ‘Silkwood’ je primjer holivudskog aktivizma u njegovoj najboljoj verziji, film koji pokazuje kompleksnost malih ljudi u borbi za pravdu protiv daleko moćnijih sila, čija beskrupuloznost nema granica.

Matewan (1987)

John Sayles je vjerojatno najbolje čuvana tajna američkog nezavisnog filma, filmaš obilježen svojim socijalističkim i humanističkim pogledom na ljude i društvene odnose, koji je snimio niz izvrsnih filmova za koje je dobio premalo nagrada i priznanja. ‘Matewan’ je jedan od najboljih, radnički ep s minijaturnim budžetom koji Sayles fantastično koristi kako bi ispričao priču o sindikalistu koji 1920. dolazi u rudarski gradić u Zapadnoj Virginiji kako bi pomogao radnicima da se suprotstave brutalnosti kompanije koja je vlasnik rudnika u kojem manje-više svi rade. Impresivnu glumačku ekipu predvode Chris Cooper i James Earl Jones, a ‘Matewan’ je film koji pokazuje da je jedini način otpora moćnicima ujedinjenje potlačenih.

Zemlja i sloboda (1995)

Teško bi bilo napraviti izbor marksistički intoniranih filmova bez uključivanja britanskog majstora socijalne drame Kena Loacha, koji od kraja šezdesetih kroz brojne filmove bilježi radničko iskustvo. ‘Zemlja i sloboda’ je Loachov najbolji povijesni ep, u kojemu s kombinacijom suosjećanja i poslovične kritičnosti prikazuje Španjolski građanski rat i iskustva međunarodni dobrovoljaca koji su došli pomoći republici da se obrani od nadirućeg Francovog klerofašizma. To je nesumnjivo film koji bi oduševio Georgea Orwella, jer je ujedno i posveta njegovom remek-djelu ‘Kataloniji u čast’, s obzirom na to da se Loach bavi ne samo prijetnjom fašizma, nego i prikazuje kako su staljinisti iznutra uništili borce za republiku. Povrh svega toga, ‘Zemlja i sloboda’ je vjerojatno jedini film na svijetu u kojemu likovi skoro deset minuta raspravljaju o tome ima li kolektivizacija smisla, a da ni sekunda te genijalne scene nije uopće dosadna.

Ljudski resursi (1999)

Odličnog rani rad francuskog filmskog autora Laurenta Canteta, koji je kasnije dobio Zlatnu palmu za svoj maestralni ‘Razred’, prikazuje kako neoliberalni kapitalizam razara obitelji. Tu je mučna, realistička drama o sukobu oca i sina, starog radnika i mladog ambicioznog wannabe menadžera koji je došao modernizirati tvornicu u kojoj otac radi. Kulminacija ironično nazvanog filma je scena u kojemu konačno dolazi do otvorenog sukoba oca i sina, a u kojemu potonji ocu u lice sasipa baraž neoliberalnih floskula o bezvrijednosti njegova tridesetogodišnjeg poštenog rada u aktualnoj ekonomskom kontekstu. S druge strane, Cantet pokazuje i razumijevanje za sina, svjesnoga promjena u ekonomskoj politici mnogo bolje od neobrazovanog oca, te njegovih pokušaja da spasi industrijska radna mjesta koja će ionako uskoro nestati u pravcu Kine ili neke druge države izvan Europe.

Dva dana, jedna noć (2014)

Bonus ili solidarnost. To je dvojba koju prikazuje belgijska drama ‘Dva dana, jedna noć’ slavljene braće Dardenne, majstora socijalnog realizma čiji su filmovi nagrađeni s dvije Zlatne palme u Cannesu. Jean-Pierre i Luc Dardenne poznati su po svojim filmovima koji se bave sudbinama malih ljudi, a ‘Dva dana, jedna noć’ još jedno je njihovo remek-djelo, u kojemu briljira Marion Cottilard. Prelijepa francuska zvijezda posve je uvjerljiva kao radnica Sandra koja saznaje da su njezine kolege na poslu dobile izbor od vlasnika tvrtke u kojemu rade - ako glasaju za njezin otkaz, dobit će bonuse. Sandra ima jedan vikend uvjeriti ih da se odreknu bonusa i spase njezine radno mjesto, a ono što slijedi je neopisivo mučna priča o tome kako kapitalizam okreće ljude jedne protiv drugih i kako želja za više novca ukida osnovnu ljudskost.