Na Festivalu studentskoga pozorišta u Novom Sadu regiji se predstavila prva generacija završenih studentica Poslijediplomskog studija glume u Rijeci, što smo iskoristili za razgovor s pokretačem studija Radom Šerbedžijom
Prije dvije godine Rade Šerbedžija je pokrenuo Poslijediplomski studij glume u Rijeci koji je ove sezone iznjedrio prve (post)diplomirane glumice. Rezultati dvogodišnjeg rada najbolje su se pokazali na diplomskoj predstavi 'Sluškinje', rađenoj po drami Jeana Geneta. Predstava je gostovala u Novom Sadu, a uz friško diplomirane glumice cijelo je vrijeme bio njihov profesor i glumački mentor Rade Šerbedžija. U nastavku pročitajte kako naš veliki glumac, između ostaloga, vidi vlastiti studij, suvremeni teatar i modernog glumca.
Vaša prva poslijediplomska generacija došla je do kraja studija. Koliko ste zadovoljni učinjenim?
U principu sam zadovoljan onim što smo napravili u roku od dvije godine, iako sad osjećam da mi fali još godina dana rada s njima. Usprkos tome što prije ovoga nisu studirale glumu, sve su završile druge fakultete. Neke su završile filozofiju, neke pravo, neke povijest umjetnosti… tako da je vrlo zanimljivo raditi s njima. I mnogo smo radili.
Vjerujete li da vaša prva generacija ima (svijetlu) budućnost u svijetu glume?
Vjerujem da će neke od njih napraviti uspješnu glumačku karijeru, no to je u velikoj mjeri pitanje sreće jer ona igra veliku ulogu u našem poslu. Ustvari, ne znam što će biti s njima, ali bez obzira koliko će pojedinačno uspjeti u svojoj karijeri, svaka će se s ovim studijem moći baviti nekim zanimljivim poslom u kulturi jer su sve odlično obrazovane za to.
Je li njihovo nešto kasnije glumačko paljenje minus ili vidite u tome i neke pozitivne aspekte?
Po mom iskustvu, bolje je krenuti ranije, naročito za djevojke. Iskoristiti tu prvu mladost, posebno ako se želite baviti filmom. Ali ovo ima svoje prednosti, posebno za jedan pravi teatar. Današnji režiseri, koji rade pravi, suvremeni teatar, trebaju obrazovane i inteligentne glumce. Teatar se mijenja i postao je mnogo zahtjevniji. I u tom smislu je dobro da su sve visokoobrazovane. Poznata je stvar da je Branko Gavella u statut zagrebačke Akademije ubacio pravilo da na prijamni za režiju ne može pristupiti nitko tko nije u najmanju ruku apsolvent. Meni je razumljivo zašto je Gavella inzistirao na tome, a razlozi se vide i u rezultatima. Cijela ta generacija zagrebačke škole režisera, spomenemo samo Kostu Spajića, Mladena Škiljana, Boška Violića i Georgija Para, bila je izuzetno uspješna.
Mogu li, uz obrazovanost, vaš studij i glumački autoritet otvoriti vrata friškim glumicama u Rijeci i(li) šire?
Nažalost, moram reći da u tom smislu nemamo prave kontakte i zainteresiranost riječkog HNK za naš studij, no nadam se da će se to poboljšati. Mi smo njihova regionalna škola. Uostalom, Rijeka financira naš studij i taj teatar. Znam da su teška vremena, ali dok sam ja studirao, u Zagrebu smo na Akademiji imali stipendije pojedinih kazališta koja su na taj način bezecirala mlade talente za svoj teatar. Kao stipendist Zagrebačkog dramskog kazališta imao sam priliku u tom teatru statirati, igrati male, ali i veće uloge. Na Akademiji sam dobio prvu veliku ulogu, u komadu Slobodana Šnajdera 'Mini golf'. To je velika škola i zato bih jako volio da moji studenti igraju u predstavama riječkog HNK.
Postoji li neka mogućnost da se u Rijeci otvori novi kazališni prostor za ove i buduće mlade glumce? Čini se da ima potrebe za time, a ima i novih glumačkih snaga.
Upravo pri riječkom Sveučilištu pokrećemo studentski teatar koji će se zvati Akteri. U okviru kampusa gradi se kulturni centar s multimedijalnom dvoranom, a Rijeci silno treba takav prostor za moderni teatar. Moja je želja da u tom prostoru imamo studentski teatar, ali i da u njemu može igrati dramski teatar i druge kazališne trupe.
Na Festivalu studentskoga pozorišta u Novom Sadu rekli ste da budućnost teatra leži upravo u studentskom teatru. Može li se on nametnuti gledateljima?
Siguran sam da može. Velika tajna ZKM-a nije samo Dubravka Vrgoč, koja je vrlo kreativna voditeljica tog teatra i koja radi odlične predstave, već i odabir ansambla. To su sve neki dosta mladi i kreativni ljudi, gotovo generacijski teatar, ujedno glumci u naponu snage. Ljudi se umore u ovom poslu i ako većinu teatra čine stariji glumci, onda je i taj teatar na neki način umoran. No i takav teatar može napraviti odličnu predstavu. U glumcu postoji to čudo koje sjajni režiser može pokrenuti.
Vratimo se malo mladima i kreativnima. Ove se godine studij s poslijediplomskog proširio na dodiplomski. Zašto?
Da dobijem još tu godinu koja mi je nedostajala s prvom generacijom, ali i shvatio sam da je studij jako dobro postavljen. Posebice zbog dvije stvari: prvo, studenti slušaju teoretske predmete na Filozofskom fakultetu, a drugo, scenski govor slušaju na engleskom jeziku i to od američkih profesora koji rade po metodi Arthura Lessaca. Na taj način ti mladi ljudi imaju priliku ovladati engleskim jezikom toliko dobro da im neće biti nikakav problem glumiti na njemu. Što je velika prednost, posebice danas, kad je Hrvatska ušla u EU.
Može li im takvo školovanje, ali i vaše ime, otvoriti vrata svjetskog filma?
Teško je bilo koga gurnuti u svjetski film. U principu se može ako si jako, jako dobar s nekim režiserom, ali teško. To se vani ne radi. Ide se preko agenata koji rade s režiserima i producentima. Vani rijetko dobiješ ulogu jer te netko hoće. Ja sam samo jednom tako dobio ulogu. Godinu dana nakon prvog filma koji sam radio s Tomom Cruiseom, 'Oči širom otvorene', pozvali su me na ručak u Paramount Pictures u društvu menadžerice Toma Cruisea, direktorice Paramounta i režisera Johna Wooa. Direktorica mi je rekla: imamo naslov filma – 'Nemoguća misija 2', imamo režisera – Johna Wooa i glavnog glumca – Toma Cruisea. Nemamo još scenarij, ali Tom je tražio da vi svakako igrate jednu od uloga u filmu. To je jedini put da sam na taj način dobio ulogu.
Na kraju razgovora dotaknimo se malo učiteljskog posla, odnosno prenošenja glumačkog znanja na studente. Što je, po vašem iskustvu, najvažnije prenijeti budućim glumcima?
Kad sam predavao na zagrebačkoj Akademiji, htio sam dovesti Fabijana Šovagovića da studenti uče od njega. Rekli su mi: ma kud ćeš Šovu?! Šova je genijalan glumac, ali on ne zna raditi te stvari. On sam nema metode. A ja sam rekao: mene zanima upravo to! Da studenti dotaknu tog čovjeka bez metode, da vide otkud dolazi to nesvjesno kod velikog glumca, na koji način on to kreira, kako, iz čega. Koja je to vrsta kreacije, kreativnosti. Lako je naučiti te tehničke stvari, kad kažeš nekome: stavi subjekt na neko mjesto. Ali što ako glumac može opravdati pomak subjekta s tog mjesta? To je otkrivanje glumačke individualnosti. Svaki glumac po meni ima šansu postati zanimljiv ako uspije doći do svog središta i ako oslobodi svoje biće. Svatko je interesantan na svoj način. No samo ako je dovoljno hrabar da uroni u svoju podsvijest, u patološku, a potom i egzistencijalnu razinu svog bića, postaje velik glumac.
