Ernest Hemingway je nekoć ustvrdio da je cijela američka književnost 20. stoljeća izašla iz romana 'Avanture Huckleberryja Finna' Marka Twaina, a mnogi bi se složili s tom tvrdnjom.

Baš kao što je Walt Whitman bio prvi iskonski američki pjesnik, u čijim se stihovima zrcalio duh Sjedinjenih Američkih Država, tako je i Twain prvi autentično američki prozaik. To se vidi i po njegovoj opsesiji suprotstavljanja američkog i europskog mentaliteta, primjerice u romanu 'Yankee na dvoru kralja Arthura', ali i po interesu za specifičnosti američke egzistencije, pa je zato pisao i o robovima i delikventima, kao i zagušujućim društvenim konvencijama koje su oduvijek bile dio države ponosne na slobodu. Twain je ujedno pisac kojeg bi se moglo preporučiti vanzemaljcima u slučaju njihove invazije, ako žele doista spoznati Ameriku, otprilike na jednako pogođen i promašen način kada se tijekom devedesetih godina preporučivalo Ivu Andrića kao ključ za razumijevanje balkanskih previranja.

Zato će svakako biti zanimljivo zaviriti u autobiografiju Marka Twaina, čiji je prvi tom nedavno izašao u Americi. Cijeli tekst se sastoji od pola milijuna riječi, odnosno dvije tisuće stranica, a izaći će u tri toma. Originalni tekst Twain je diktirao zadnje četiri godine svojeg života, dakle do 1910, a ostavio ga je s uputom da ga se objavi tek sto godina nakon njegove smrti. Ipak, prethodno su se pojavila tri okljaštrena izdanja, 1924, 1940. i 1959. godine, iz kojih je bila izbačena hrpa teksta, a naročito one piščeve opservacije koje bi mogle uznemiriti široku javnost. Tako da ove godine, točno stoljeće nakon Twainove smrti, izlazi njegova autobiografija kako ju je osmislio.

Za početak, Twain nije htio pisati o svom životu kronološki, nego je asocijativno šetao svojim sjećanjima, s time da je njegov kolačić madeleine miris lubenice koju je jeo kao dječak na ujakovoj farmi u Missouriju.

Tu se i prvi put susreo s ropstvom (Twain je rođen 1835) te odmah razvio otpor prema nehumanosti koja je u temelju takvog sustava, o čemu je pisao u nekoliko svojih djela. Tijekom svojeg života Mark Twain postao je najslavniji pisac u Americi, a kao bivši novinar imao je jasno poimanje o moći medija te je od sebe stvorio svojevrsni književni brend.

Na svim slikama se pojavljivao u karakterističnom bijelom odijelu, uvijek raščupane kose i s impozantnim brkovima, stilizirajući se u tribuna narodne mudrosti. Ipak, svoj javni utjecaj koristio je i da bi kritizirao američki imperijalizam, poput invazije na Filipine i poigravanja s Kubom, što nije uvijek dočekivano s odobravanjem u tamošnjoj javnosti. Twain je bio velik zagovornik Amerike, ali to ne znači da je bio slijep za njene mane, pa tako u svojoj autobiografiji opisuje američke vojnike kao 'ubojice u uniformi', dok dobar komad svojeg prezira ostavlja za Wall Street, čime se njegove riječi od prije stotinu godina pokazuju vrlo aktualnima.

Ipak, Mark Twain je najviše od svega prezirao europsku snobovštinu i osjećaj superiornosti u odnosu na Amerikance (što se do danas nije promijenilo), pa je najotrovnije dijelove svoje autobiografije posvetio obračunu s europskom aristokracijom. Primjerice, u jednom trenutku opisuje groficu u čijoj je vili pored Firenze stanovao na odmoru u Italiji 1904. godine.

Dotična je 'histerična, zlobna, maligna, osvetoljubiva, nemilosrdna, sebična, škrta, proždrljiva, prosta, vulgarna, opscena, furiozna hvalisavica prema van, a sa srcem kukavice'. Uh!

Jedino je više prezirao kritičare, koje opisuje kao 'najjadnije zanimanje bez ikakve prave vrijednosti' i 'teret koji svi moramo nositi'. U tipičnom američkom maniru, Twain je, naravno, najviše pohvala imao za samoga sebe. Svoju autobiografiju opisuje sljedećim riječima: 'To je jedan od najvećih književnih izuma u povijesti, u rangu sa strojem na paru, tiskom i telegrafom.'

Stotinu godina nakon autorove smrti ispostavilo se da je suvremena američka književnost ipak najveći Twainov izum, a njegova autobiografija poprilično zanimljivo i aktualno štivo.