Nasuprot tipskim hrvatskim piscima koji svakih godinu-dvije objave knjigu i stalno se trude ostaviti trag u medijski simuliranome književnom životu, vjerujući da s brojem pojavljivanja, intervjua, kritika, klikova... oni rastu, bujaju i postaju pravi Pisci, stoje oni koji pišu i objavljuju rijetko, onda kad imaju potrebu i kad to što su napisali postane dovoljno izbrušeno, promišljeno ili proživljeno da se uobliči u knjigu. Unatoč svojoj 'povremenosti' na književnome polju takvi su pisci često više pisci negoli oni koji se svakodnevno i posvuda kao takvi pompozno legitimiraju.

Tatjana Gromača dio je ove druge skupine, ona objavljuje rijetko, pauza između njezine dvije posljednje prozne knjige trajala je osam godina, a to je sa stajališta lovaca na spisateljsku profesiju i pomodnog shvaćanja književnog posla gotovo vječnost. Ipak, Gromača je sa svojim kratkim popisom djela znatno bolja i važnija spisateljica negoli su mnogi od tih koji knjige proizvode sezonski i književnost shvaćaju računovodstveno, kao zbroj i progresiju. Njezine su pjesme iz zbirke 'Nešto nije u redu?' iz 2000. godine jedan od boljih primjera autentične poetizacije svakodnevice u hrvatskoj književnosti, dok se roman 'Crnac' iz 2004. i danas izdvaja po oštrini jezika i sugestivnoj perspektivi u fikcionalizaciji (po)ratne stvarnosti. Uz to objavila je i knjigu reportaža 'Bijele vrane' o ljudima s istarske margine, koje su prethodno objavljene u novinama.

Iskliznuće iz društvene normalnosti

Njezin novi roman 'Božanska dječica' u mnogome se nastavlja na 'Crnca', i to po motivima, značenjskome potencijalu, tipu kontekstualizacije i jezičnoj izbrušenosti. Pri tome, nije riječ o prekucavanju istoga ili imitaciji sebe, nego, naprotiv, o radikalnijem iskoraku, osobito na planu jezika. U oba romana se slažu fragmenti jednog osobnog svijeta koji se raspada uslijed društvenih kriza, rata, nacionalizma i devalvacije osnovnih ljudskih vrijednosti. U 'Crncu' je to kronotop hrvatskih devedesetih negdje u slavonskoj/posavskoj provinciji u kojoj se isključivost i zatvorenost, siromaštvo i nesigurnost egzistencije, glad za toplinom i otvorenijim svijetom tako jasno pokazuju.

Novi roman znači svojevrsno dopisivanje tih mučnih scena iz prvoga čina hrvatske samostalnosti, u njemu se pokazuje što se događalo dalje, kako je 'struktura vremena' zarobila pojedinca, kako su društvene
bolesti izazvale osobne bolesti, neki tektonski pomak u osjećajima, mišljenju i doživljaju svijeta pojedinca zbog čega se on/ona ne može prilagoditi i uklopiti u izvanjski svijet koji se predstavlja kao mjera stvari i mjera normalnosti. 'Božanska dječica' su roman koji govori o ispadanju iz tračnica društvene prihvatljivosti, o iznevjeravanju društvenih očekivanja i gubitništvu, autsajderstvu i marginalizaciji onih koji nastoje ostati svoji, vremenu i podneblju usprkos.

Sve o mojoj majci

Dok se u fokusu 'Crnca' nalazila najviše pripovjedačica, a zatim i drugi likovi: otac, baba, deda, majka, 'Božanska dječica' govore isključivo o majci, njezinome svijetu i njezinoj osobnoj bolesti u kojoj se prelijevaju mnoge nijanse društvene abnormalnosti. Majka je naime 'istočnog porijekla', a bolest se počinje manifestirati zato što ona univerzalne ljudske vrijednosti nadređuje logici krvi i tla. Ona nastavlja pozdravljati ljude na ulici koji joj više ne odzdravljaju, ona ne prihvaća retoriku patriotizma kako bi prikrila svoju 'grešku rođenja' i nastoji ostati dosljedna, jednaka prema drugima, pa zato ostaje u međuprostoru, nesvrstana i nagrižena.

Majčina je psihička bolest sa svojim napredovanjima, skokovima i neočekivanim izljevima ispisana izravno, bez uljepšavanja i s grubošću koja je namjerna kako se emocije ne bi lako potrošile i kako bi se njihovo skrivanje, neizricanje ili zatomljivanje stalno osjećali u podtekstu. Moto knjige preuzet od Brodskoga koji govori o opasnostima 'počasnog statusa žrtve' u nemirnim vremenima stoji tu kao znak upozorenja na podvalu kojoj može nasjesti pisac koji se bavi velikom literarnom temom: odnosom društva i pojedinca. Gromača uspijeva izbjeći tu podvalu, njezina majka nije prikazana kao heroina-žrtva epohe, nema niti literarne naricaljke, samoviktimizacije i sentimenta, već samo neki neobičan, zakošen, promatrački, pa i ironičan (pripovjedačica se naziva 'majčinom zapisničarkom, sudskom tumačicom i pisaricom') pogled na sebe i svoje u stihiji jednoga vremena.

Glas koji zamrzava

Roman nema izraženu događajnu liniju, pisan je u fragmentima, vrlo komoran, pa i mučan, a ono najbolje u njemu ne odnosi se na kompoziciju, efektnu temu, upečatljive scene u bolnici i sl. Naime, suptilnost s kojom se uspostavlja relacija između društvenoga i osobnog ludila i ambivalencija prema kategorijama normalnosti i ne-normalnosti (na tragu fukoovskog razmišljanja o društvenoj konceptualizaciji i stigmatizaciji 'ludila') proizlaze najviše iz specifičnoga pripovjednog glasa u cijeloj knjizi. Roman je naime napisan, 'izgovoren' u jedinstvenome glasu koji ima svoj tonalitet i ritam, svoju perspektivu i osobit način iskazivanja doživljenoga, svoje neponovljivo očište, svoj leksik i sintaksu.

Gromačine su rečenice nekada duge i zakučaste, kao da se same u sebe zavrću, a njima pripovjedačica sebi iznova tumači ono što se zapravo ne da rastumačiti i prihvatiti. Druge su rečenice kratke i razlomljene, kao majčin svijet koji se usitnjava i rasipa; ili sastavljene od udaljenih značenjskih elemenata; ili pak posvećene razobličavanju tzv. općih istina. U svakom slučaju, te rečenice nikada nisu nemarne, obične ili frazerske, već su poetski promišljene i odmjerene.

Taj je pripovjedni glas još kristalniji i upečatljiviji negoli u 'Crncu' (koji je također jezično izbrušen), i zahvaljujući njemu se postiže začuđenost, efekt zamrznutosti i vakumskoga usisavanja čitatelja. Gromača je od onih pisaca koji osjećaju težinu napisanih riječi, pa se njima ne razbacuju, ne brbljaju i ne žele osvajati čitatelja kićenošću ili praznom virtuoznosti. To je glas koji osigurava, po mome mišljenju, pripadnost dobroj književnosti, onome svijetu u koji se ne ulazi zbog brojki i veličine opusa niti umijeća brendiranja samoga sebe kao pisca.