'Neka ostane među nama', posljednji film Rajka Grlića, u Pulu će doći izravno s festivala u Karlovym Varyma gdje će ga upoznati međunarodna publika. Domaća publika film je pogledala, mediji su ga u jednom trenutku uzeli pod lupu jer ova građanska ljubavna drama u sebi sadrži i osmišljenu erotsku nit, a takvo što posljednjih godina u našem filmu ne postoji. 'Neka ostane među nama' jednako je tako rijetka hrvatska filmska ptica i po načinu na koji tretira mjesto radnje. Zagreb je u filmu poput tihog junaka: uvijek prisutan, prepoznatljiv i ključno deskriptivan
Hrvatska premijera i kinodistribucija 'Neka ostane među nama' je iza vas. Kako danas vidite film? Jeste li zadovoljni kako je prošao u kinima, kako su gledatelji reagirali na njega?
Da, vrlo sam zadovoljan i gledanošću i reakcijama. A što se samog filma tiče, na njega gledam isto kao i prije, u tom odnosu vrijeme rijetko mijenja moje osobne sudove.
Film se morao boriti i s etiketama da je prostački odnosno diskriminatoran. Što to govori o filmu, ali i o nama kao društvu?
Mislim da se film nije morao boriti. Taj 'moralni' glas za zabranu ovog filma, kao i filma 'Samo jednom se ljubi', jer zahtjev je bio da se zabrane u paketu, bio je toliko smiješan da sam uglavnom morao uvjeravati ljude da to nije naš 'propagandni štos'. Što se samog filma tiče, on zaista nije prostački, u čitavom filmu ima, i to ako, jedna psovka. Što se diskriminatornosti filma tiče, bojim se da i tu nema ničega. Ovo je ljubavni film, rađen za žene i one su u velikom broju i bile i jesu njegova najvjernija publika.
Kakva je atmosfera bila na filmskom setu i u pripremi za njega? Je li se filmska ekipa na snimanju 'Neka ostane među nama' susretala s istim problemima kao i dio hrvatske javnosti nakon gledanja? Jeste li teško pronašli glumce za uloge?
Ne znam na koje to probleme mislite kad kažete da se s njima nakon gledanja 'susrela hrvatska javnost'? Ovaj film priča individualne sudbine i bavi se pojedincima i njihovim karakterima. I to bez ikakvog suda o moralnosti ili amoralnosti njihovih činova. Te sudove, kao i sud o društvu čiji su sastavni dio, prepustili smo publici. Autori pričaju, publika sudi. Obrnuti slučajevi uglavnom završavaju lošim filmovima.
A što se atmosfere na setu tiče, bila je odlična. Ima sam mladu i vrlo profesionalnu ekipu koja je s veseljem radila film. Ni ona se nije susrela s nekim većim problemom. Dapače, rekli bi u Zagrebu.
Jeste li, i koliko, odstupili od originalnog scenarija za vrijeme snimanja? Mislite li da ste nešto propustili dodati ili oduzeti filmu?
Vrlo smo malo, gotovo ništa, odstupili od originalnog scenarija. Ja sam naime jedan od onih koji vjeruje da je papir najbolji medij za strukturiranje priče i da na njemu treba očistiti sve moguće sumnje i dileme, a tek onda krenuti u snimanje filma.
'Neka ostane među nama' je u dobroj mjeri posvećen Zagrebu, koliko je filmičan taj naš glavni grad, što vam je za film u njemu bilo najvažnije?
Zagreb je u ovom filmu, moglo bi se slobodno reći, jedan od likova njegove priče. U tom malom, podosta zapuštenom srednjoeuropskom gradu, lica ove priče žive svoje skrivene duple živote i on je sastavni dio njihovog i mentaliteta i svjetonazora. Ukratko, vezan je i za lica, a time i za film. Snimao sam u svom rodnom gradu prvi put nakon osamnaest godina i naravno da sam bio sentimentalan prema njemu.
Smatrate li da se čvrsto definirano mjesto radnje u našim filmovima zanemaruje? U primjerice američkom filmu teško se može zamisliti slučaj da i samo mjesto radnje (određeni grad, regija) ne igra važnu ulogu. Koliko hrvatska kinematografija pretpostavlja vrijeme radnje mjestu radnje?
Teško mi je suditi druge filmove, to jednostavno nije moj 'cup of tea', ali vjerujem da lica u svakom filmu moraju biti čvrsto usađena u prostor u kojem žive. Bez te usađenosti, bez tog čvrstog mirisa lokalnog filmovi teško postaju internacionalno razumljivi.
'Neka ostane među nama' će u Puli imati svoju istarsku premijeru, što očekujete? Mislite li da je svaka reklama dobra reklama pa čak i kad govori protiv proizvoda?
Nisam siguran na što točno mislite, pa mi je i teško na to odgovoriti. A što se tiče Istre i publike, tj. Arene, ovo je moj deseti film koji ima čast da se u njoj prikaže. Ti susreti su uvijek bili uzbudljivi i izuzetno dobri po film, tako da se nadam da će i ovaj ljubavni film imati istu sudbinu.
Jeste li se na neko vrijeme odlučili odmoriti od snimanja u Hrvatskoj ili imate neki novi projekt?
U mojim godinama čovjek se ne odmara dobrovoljno. A što se idućeg projekta tiče, da, on postoji. Ante Tomić i ja se igramo nečega što bi, uvjetno rečeno, jednoga dana trebalo uroditi filmskim mjuziklom.