Prvi susret s ovogodišnjim INmusicom doživjeli smo prije podneva, dosta prije dolaska na Jarun. Skupina mladih francuskih studenata, koja je unajmila stan nedaleko Arene na Laništu, raspjevano je koračala ka kvartovskom dućanu kako bi osigurala gorivo za provod. Dojam Zagreba kao neočekivano sigurne postaje slobode kretanja u eri terorizma pojačavali su susreti s posjetiteljima iz svih krajeva svijeta, poput ekipe iz Bombaya kojoj se Jarun našao na četrdesetdnevnom krstarenju Europom od Primavere preko Frequencyja.

Ukratko, INmusic se iz godine u godinu sve više orijentira na inozemnu publiku, kojoj pojačana turistička vidljivost Hrvatske, blizina obale i zgodan termin festivala djeluju vrlo privlačno. Na to festival odgovara gradeći line-up oko jednog do dva velika imena, uz pojačanu regionalnu ponudu, ali i sve tanje vezivno tkivo, uglavnom ispunjeno world music imenima i prekograničnim programima. Sudeći po gužvi koju smo zapazili na izlasku s Jaruna, ispostavilo se da je i to dovoljno da otok bude ispunjeniji nego ikada na prvu večer festivala.

U kasnim popodnevnim satima sirovim rockabilly punkom malobrojne prisutne razdrmali su The Legendary Shack Shakers. Njihov osnivač Joshua Wilkes je svirao usnu harmoniku s Merleom Haggardom, Mike Pattonom i Jellom Biafrom, pa ne čudi da je i njegov bend ostavio dojam uzbudljive prangije s američkog juga. Nadovezali su se Throes+The Shine, nabrijani i preglasni kuduro dvojac iz Porta koji uz pomoć dvojice šaroliko odjevenih repera nije uspio evocirati duh Buraka Som Sistema, legendi koje su prije šest godina nastupale baš iste večeri kao i večerašnji headlineri Arcade Fire.

Nesvrstani derbi – duša Hrvatske gubi od duše Ugande

Kad bismo svoj silnoj mladeži koja se sjurila na Jarun iz svih krajeva svijeta htjeli pronaći najkraći put za objašnjenje glazbe Hrvatske, Mediterana i Balkana, vrlo vjerojatno bismo posegnuli za Darkom Rundekom. Možda baš za njegovim albumom 'Apokalipso', koji ovih dana slavi 20 godina od izlaska. Tim je povodom Rundek složio ekipu od desetak glazbenika koja se silno potrudila pružiti multimedijski odsjaj ovog kultnog albuma s vremenske distance.

No, pretjerana teatralnost Rundeka i benda ipak nije izdržala test vremena, a položili ga nisu niti Nizozemci St. Tropez, čije cirkusantsko oponašanje Hivesa nam nije pretjerano pomoglo popuniti pauzu do jednog od najiščekivanijih nastupa večeri – onog Michaela Kiwanuke.

Riječ je o darovitom tridesetogodišnjaku čiji roditelji su se osamdesetih skrasili u Londonu, bježeći iz Ugande od režima Idi Amina. Vlasnik je jednog od najboljih prošlogodišnjih britanskih albuma 'Love and Hate', i pametni upgrade svih dosadašnjih izleta INmusica u kantautorski soul. Naime, za razliku od nikotinskog zavođenja Paola Nutinija i djetinjaste limunade Jakea Bugga prethodnih godina, Kiwanukin jedinstveni glas i izvrsno sviranje gitare posjeduju direktnu kartu za korijene crnačke glazbe, ali i nevjerojatan dar za transformaciju bjelačkih formi poput folk-rocka. Taj afrički sevdah posebno se osjetio u sporijim, blues stvarima, ali i u hitovima poput 'One More Night' ili 'Love and Hate', kojom je u psihodeličnoj maniri završio nastup.

Arcade Fire - veličanstven povratak koji je morao biti jasniji i glasniji

Iako sam u tom stavu najčešće usamljen, smatram da je nastup Arcade Fire na INmusicu 2011. jedan od pet najboljih koncerata koji se ikad dogodio na Jarunu. Nije samo riječ o tome da smo tada ovaj barokni ansambl kojemu je Bowie predao štafetu vodećih rock kameleona ulovili na vrhuncu uzleta, kad su izbacili eponimni album 'The Suburbs'. Iako ih ozvučenje nije mazilo, bio je to jedan od onih transcedentalnih koncerata gdje bend i publika dišu kao jedno.

U međuvremenu je kanadski megaansambl zabrijao na haićanske korijene Regine Chassagne, počeo se družiti s Jamesom Murphyjem i odlutao u ezoterični plemenski disco za smiraj planete, komotno zauzimajući ne odveć laskavu poziciju 'Metallice indie rocka'. No, ako je suditi po novim pjesmama koje smo među prvima čuli u Zagrebu, bend se želi vratiti na put raskalašne harmonije i inovacije: 'Everything Now' je ABBA-stična himna postapokalipse kojom bi Kanada pobijedila na Eurosongu kad bi se na njemu natjecala, dok su 'Creature Comfort' i 'Signs of Life' moćne elektroničke retro infuzije na tragu Primal Screama.

Dodamo li tome pametnu, hitovima bogatu set listu, te vještinu izmjena instrumenata u rasponu omanjeg simfonijskog orkestra, dobivamo najraskošniju reprizu u povijesti INmusica, kojoj je jedino bolji zvuk nedostajao da bude savršena. Odjeveni u prigodne 'Everything Now' brendirane uniforme koje uz bizarnu marketinšku kampanju najavljuju skorašnji album bend nam šalje poruku - da, hoćemo sad, i hoćemo sve, ali još uvijek ima glazbe koja može usporiti vrijeme, vratiti nas u doba kad smo slušali, čuli i razumjeli. I grleno, zborno pjevali.