Je li se svjetska ekonomska kriza i strmoglavi pad građevinskog sektora odrazila na broj ovlaštenih arhitekata u Hrvatskoj?
Zapravo i nema znatnog pada. Broj aktivnih arhitekata je nešto veći od 2200, a ukupan broj članova, dakle uključujući i one koji su stavili status u mirovanje je oko 3000. Doduše nema ni priliva novih članova na koji smo navikli u vrijeme konjukture kad su se otvarali novi uredi jer se puno gradilo, ali niti odljev nije takav da bi bio zabrinjavajući. Danas su mnogi arhitekti svoju privremenu nišu pronašli u srodnim disciplinama poput nekretnina, savjetovanja ili trgovine. Svakako ne zaboravite da su se u posljednje vrijeme mnogi arhitekti prehranili zahvaljujući Zakonu o legalizaciji.

Koliko Komora arhitekata prati što se događa sa arhitektima? Imate li egzaktnih saznanja o tim srodnim ekonomskim nišama o kojima govorite?
Morate znati da komora kao samostalna organizacija postoji tek 4. godinu. Obavili smo golem posao da bismo stavili instituciju na noge. Da ne spominjem posao na usklađivanju i pripremama za ulazak u Europsku uniju. Ali vaše pitanje ima dobar smjer. Mi nismo imali vremena za takve analize, iako smo nešto i radili i pokrenuli na tom planu. Svjesni smo da nam je to važan zadatak u budućnosti.

U zadnje se vrijeme pojavio takozvani novoprobuđeni i društveno angažirani arhitekt. Ima li na arhitektonskoj sceni i tijelima komore i udruženja arhitekata unutrašnjih sukoba glede , naoko oprečnih stavova: s jedne strane intimus investitora i političara, a s druge društveno angažirani pubunjeni čovjek?
Dobro je da postoji društveni angažman jer on može vrlo uspješno upozoriti na probleme u prostoru, ali on za arhitekte ne smije biti politikantstvo u kojem se gube stručna uporišta. Mi smo profesionalci na prvom mjestu. Ja vam sa ove pozicije najprije mogu govoriti ispred upravnog odbora Hrvarske komore arhitekata. Dakle ono što bih možda govorio kao Tom Ćurković koji sjedi u svom uredu, možda i nebi bilo ovako 'zamotano', ali mislim da je pozicija koju zastupam kvalitetna upravo zato jer zastupa mnoga suprotstavljena, ali ipak na kraju usaglašena mišljenja.

Slažete li se s inicijativama koje strukovna udruženja pokreću sa organizacijama civilnog društva?
I da i ne. Kad nas povezuju sa udrugama koje imaju sumnjivi kredibilitet, onda nam to može štetiti. Ne smije se dogoditi situacija kao u Dubrovniku gdje se javno govorilo o podjeli na arhitekte aktiviste i tradicionaliste koji traže samo poslovnu priliku jer oko projekta na Srđu smo svi uglavnom imali zajednički stručnu platoformu kojoj je temelj bila studija Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Temom raspisivanja referenduma i našeg sudjelovanja u njemu i sličnim društvenim temama možemo se, ukoliko osjećamo potrebu, aktivno baviti kao pojedinci odnosno bilo koji drugi građani ove zemlje. Možda i nije uvijek lako odmjeriti svaki nastup arhitekata u javnosti odnosno procijeniti jeli bio pretjerano političan za jednog profesionalca, ali mislim da ako se držimo onoga o čemu znamo govoriti, što je vezano na naše svakodnevno profesionalno djelovanje onda nećemo pogriješiti.

Ipak jednostrano stajanje Udruženja Hrvatskih arhitekata protiv Zakona o strateškim investicijama nije bilo pozdravljeno od velikog broja članova. Kako Komora gleda na taj potez nacionalnog udruženja arhitekata?
Komora je u jednom trenutku bila uključena u izradu tog zakona kao stručni konzultant i tada smo još u tijeku izrade predlagali izmjene. Mi smo još u toj fazi svoje stavove definirali i proslijedili prijedloge izmjena i dopuna Zakona Ministarstvu gospodarstva. Kasnije smo shvatili da je prijedlog Zakona otišao na saborski odbor bez službene obavijesti da nisu usvojeni naši prijedlozi. Dali svoje neslaganje treba izražavati novinskim konferencijama sa ekološkim udrugama to je stvar procjene. Udruženje arhitekata je to napravilo, ali Komora je procijenila da to nije naš način djelovanja. To ne znači da se ne zalažemo za iste stvari.

Što vas najviše, na načelnoj razini, smeta sa prijedlogom dotičnog Zakona?
U hrvatskoj je uspostavljen svjetonazor poticanja i olakšavanja velikih privatnih investicija. Slažemo se da metode i procedure moraju omogućiti brzu i jednostavnu realizaciju strateških investicijskih projekata, ali ne zaobilazeći osnovne kontrolne postupke i sudjelovanje javnosti.

Kako razmišlja privatni investitor u Hrvatskoj koji želi graditi?
Moja praksa kao arhitekta na tržištu pokazala da dobar dio domaćih investitora, u ovim kriznim vremenima, kada su trebali pokazat karakter, nije pokazalo empatiju nego su po svaku cijenu pokušavali iskoristiti pojeftinjenje i siromašenje resursa, pretežito su se bavili kupoprodajom, a premalo pametnim i dugoročnim ulaganjima. Jednostavno nisu se ponašali odgovorno u skladu sa socio-ekonomskim trenutkom u zemlji, a situacija se mogla iskoristiti upravo za izradu prostornih studija i analiza koje bi bile baza za investicije u budućnosti.

Na skorašnjem kongresu hrvatskih arhitekata u Osijeku ćete predstaviti tiskano Izdanje Apolitike – nacionalnih smjernica za vrsnoću i kulturu građenja koje su podržane još od prošle vlade. Koja je osnovna poruka Apolitike?
Ono što Apolitika želi reći jest to da je prostor naše zemlje jedinstven i potrošiv resurs, te da svatko, od najmanjih nogu mora izgraditi svijest o tome što je to kvaliteta izgrađenog prostora i kako mi sami utječemo na prostor koji nas okružuje. Kao što je širenje ekološke svijesti proces koji traje i napreduje sustavnom edukacijom i promocijom, na isti način proces poticanja kulture građenja mora postati kontinuiran i sveobuhvatan. Rezultati takvog djelovanja neće se možda vidjeti sutra, ali će se tijekom godina svakako osjetiti u prostoru.

Meni se čini da je u javnosti taj dokument zapravo nevidljiv.
To je donekle točno, ali je i logično zbog razvojne faze u kojoj se nalazi. Apolitika će za nekoliko tjedana biti prezentirana u tiskanom izdanju na Kongresu hrvatskih arhitekata u Osijeku. Ali važno je to da je nakon njenog donošenja osnovana radna skupina za praćenje implementacije Apolitike koja se sastoji od predstavnika nekoliko nadležnih ministarstava, predstavnika Gospodarske komore, akademske zajednice i Komore arhitekata. To je dokument koji tek sada treba zaživjeti, putem inicijativa za provedbu koje su sastavni dio arhitektonskih politika. One uključuju angažman gotovo svih državnih tijela, ali i najšire javnosti, medija, građana, sve do djece u vrtiću, kako bi se postigao osnovni cilj, a to je podizanje svijesti o kulturi građenja na svim razinama.

Odbija li vam se o glavu, pogotovo u konekstu prijedloga novih Zakona o graditeljstvu gdje bi vam snažnija podrška osviještene javnosti itekako dobro došla, što niste za rad na Apolitici okupili šire društvene aktere?
Mi smo se u donošenju dokumenta koncentrirali na strateški važne točke političkog utjecaja i zapravo smo zahvaljujući tome bili vrlo efikasni. Kada smo prezentirali Apolitiku na konferenciji Vijeća europskih arhitekata doživjeli smo veliki aplauz i podršku. Neke europske zemlje uopće nemaju arhitektonsku politiku. Irci kojima je za donošenje arhitektonske politike trebalo dvostruko više vremena, čestitali su nam kako smo lobirali kroz cijeli proces. Moram reći da smo ovime pokazali kako su se hrvatski arhitekti po nekim segmentima dobro pripremili za ulazak u uniju – nažalost mnogo bolje nego neki drugi sektori. Mislim da će tek u implementaciji biti prilike za tješnju suradnju sa širom mrežom najrazličitijih društvenih aktera i institucija.

S jedne strane arhitekti odlično surađuju sa nadležnim ministarstvom, a s druge strane im se dogodi ovakav prijedlog Zakona o gradnji i Zakona o prostornom uređenju. Možete li objasniti taj paradoks?
Nisam siguran da mogu racionalno razjasniti tu pojavu. Mi smo bili uključeni u izradu ovih zakona, iako ne uvijek na način kako mislimo da je trebalo, ali priznajem da nas je završni prijedlog zakona razočarao. Struka je pravovremeno reagirala i naše bi se brojne primjedbe mogle podijeliti na dio koji se odnosi na slabljenje uporišta koji arhitekt ima za kvalitetan odnos sa investitorom i na drugi koji je se odnosi na očuvanje ograničenog i neobnovljivog prostora RH te potencijalnom ukidanju instrumenata koji ga štite. Mi ćemo na kongresu u Osijeku upravo govoriti o tom problemu, ali u kontekstu strateških razvojnih interesa nacije.

Konferenciju ste simbolično nazvali Zemlja.
Ne bez razloga. Zemlja kao reminscencija grupe Zemlja predvođene Dragom Iblerom iz vremena svjetske krize na početku prošlog stoljeća, zemlja jer nas podsjeća na održivost i na činjenicu da svako naše djelovanje mora odražavati dugoročnu brigu o zemlji. Želimo ukazati na habitat koji se rasprostire na preko 90% teritorija RH, a koji se klasificira kao ruralno područje. On će u svakom razumnom scenariju razvoja zasigurno postati predmetom eksploatacije u budućnosti, a arhitekti neće imati dovoljno kvalitetan utjecaj na te procese jer im je Zakonom društvena uloga reducirana.

Kome su u interesu ovakvi zakoni i zašto se tako malo vremena dalo za primjedbe?
Dva su ključna inicijalna cilja ovih Zakona, pojednostavljivanje i ubrzavanje procedura i skraćivanje postupaka u svrhu razvoja investicija u graditeljstvu. Struka je u početku te ciljeve podržavala, ali isčitavajući konačni prijedlog oba Zakona možemo konstatirati da je vrlo malo stručnih prijedloga integrirano u završni tekst Zakona te da su samim time zanemarene za struku bitne postavke što će zasigurno tijekom provedbe dovesti u pitanje inicijalne ciljeve oba Zakona.

Neću se previše detaljno zadržavati na brojnim primjedbama, ali bih izdvojio samo jednu: takozvano latentno ukidanje instituta idejnog projekta. Što točno ono znači za praksu arhitektontonskog projektiranja i koji bi mogle biti njegove posljedice na građenje?
Idejni projekt je osnovni format našeg rada još od vremena studiranja i on je početak svake izgradnje. Prijeko je potreban investitoru jer se na njemu provjeravaju sve one materijalne pretpostavke koje su ključne za uspjeh projekta. Građenje je proces kojemu trebaju sve faze. Po novom zakonu ljudi će pomisliti da je arhitekt nekakav papirolog koji će im pomoći da dobiju građevinsku dozvolu. Naprotiv, mi želimo da arhitekt isprati investitora od savjetovanja što i kako graditi, do idejnog projekta, glavnog projekta, izvođenja, nadzora i upisa nekretnine u gruntovnicu. Arhitekt je voditelj projekta i partner investitoru od početka do kraja. To se ovim zakonom neće dogoditi i to bi moglo imati nesagledive posljedice na kvalitet našeg okoliša.

U nedavnom je razgovoru na radiju ministraca Mrak-Taritaš rekla da nije istina da se idejni projekt ukida i da će on i dalje zapravo ostati u praksi.
Stvari nisu tako jednostavne u praksi kako ih sebi predstavljaju pisci zakona jer činjenica je da su ga izostavili iz Zakona pozivajući se na situacije iz strane regulative. Ni Austrija, primjerice, nema idejni projekt u zakonu, ali u Austriji zato postoji kultura građenja koja je nama u ovom trenutku nepojmljiva. Pa mi smo zemlja sa par stotina tisuća nelegalnih objekata i zemlja sa izrazito niskom razinom okolišne svijesti. Kako možete očekivati da se naš investitor i graditelj pridržavaju nečega što nije propisano zakonom? Najveću opasnost vidim prilikom nuđenja i ugovaranja naših usluga putem javne nabave, gdje je taj proces do tolike mjere birokratiziran da je lako moguće da javni naručitelj, ukoliko mu to ne nalaže zakon, uopće ne naručuje idejni projekt.

Prijedlog Zakona o prostornom uređenju također je sporan u mnogim elementima.
Velike promjene dogodile su se u sustavu dokumenata prostornih planova jer novim Zakonom nema podjela na strateške i provedbene planove, odnosno gotovo svi prostorni planovi postaju provedbeni. Iz njih bi se trebalo moći nedvosmisleno i izravno očitati uvjeti uređenja za pojedine građevne čestice, prema čemu je struka vrlo skeptična.

Zanima me vaš stav o izbacivanju arhitektonsko-urbanističkih natječaja kao dobrog modela pronalaženja najkvalitetnijih rješenja.
Pravilnik o natječajima je izbačen iz Zakona bez objašnjenja premda je naša Komora izradila novi pravilnik sa intencijom da on postane podzakonski akt. Svi znamo da Hrvatska ima stoljetnu tradiciju provođenja arhitektonskih i urbanističkih natječaja i da se upravo ta metoda garantira najveću kvalitetu izgrađenog prostora. Podsjećam da je to jedan od 10 tematskih područja za ostvarivanje ciljeva arhitektonskih politika na koje smo se kao društvo obavezali.