Otvorenje izložbe će se održati u petak, 10.3. u 19 h, prilikom čega će umjetnica i voditelj Galerije AŽ posjetiteljima/icama uživo predstaviti njezin novi ciklus keramičkih, gipsanih i kombiniranih skulptura, koji premijerno izlaže u Zagrebu. Daljna će vodstva izložbom slijediti tijekom njenog trajanja i bit će zasebno oglašavana
Margareta Lekić (Osijek, 1982.) je diplomirala 2007. na Odsjeku kiparstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 2020. i doktorirala. Zaposlena je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, u zvanju umjetničkog suradnika. Od 2005. do danas je održala dvadeset i dvije samostalne izložbe te je sudjelovala na pedeset i šest skupnih izložbi. Izlagala je, osim u Hrvatskoj, u Europi, SAD-u, Japanu i Kini. Živi i radi u Osijeku.
"Jesu li pojedine psihofizičke osobine i socijalne pojave stereotipne jest, usprkos stručnim istraživanjima i teorijskim postavkama društvenih znanosti, još uvijek, ipak, u velikoj mjeri svačije individualno pitanje. Jednoj osobi nešto zvuči stereotipno; već se druga s tim uopće ne slaže, a treća pak ne zna s kim se složiti. Živimo u vremenu kada su, čini se, takve nesuglasice, pa i s njima povezani društveni sukobi i prijelomi, češći nego ikad prije.
Do jučer duboko ukorijenjeni i naizgled nepromjenjivi stereotipi o određenim društvenim grupama se danas propituju i osporavaju, pa gotovo da više i nije moguće u javnom prostoru govoriti pojednostavljeno, s pogrdnim predznakom, o članovima ili članicama odabranih grupa, bez da to ne naiđe baš ni na kakvu osudu drugih. U smislu umjetničkog rada, bilo da je posrijedi pisana riječ, statična ili pokretna slika, izvedba uživo ili kakav drugi način uobličavanja, stereotipi su nerijetko svjesno korišteni kako bi se više ili manje uspješno postigao komični efekt, ili su pak ostali nesvjesno utkani u prikaze ljudi i društvenih pojava u periodima kad nisu bili problematično doživljavani. U svakom slučaju, preispitivanje stereotipa u okružju umjetnosti uvijek može reći mnogošto o dobu i društvu koje umjetnički radovi prikazuju ili odražavaju.
U novom ciklusu skulptura Margarete Lekić, koje kiparica publici prvi put predstavlja izložbom u Galeriji AŽ, "stereotip" je ponajprije jezični lajtmotiv koji promatraču nudi jedan od mogućih ključeva za čitanje njihovog značenja, ali nipošto ne i jedini, čak niti vodeći. Umjesto toga, „stereotipni“ i namjerno neutralni naslov izložbe maltene navodi posjetitelje na krivi trag, šeretski ih potičući da višedimezionalne skulpture golih, debelih i ćelavih sredovječnih muškaraca čitaju u satiričnom ključu, što bi se lako moglo povezati s regionalnim pravcem #metoo pokreta i kritikom „bijelog muškarca na poziciji moći“; međutim, sama kiparica izrijekom ističe da je, s jedne strane, takav lik izabrala za variranje kako bi isprobala za nju novi i posve intuitivni pristup gradnji izložbenog koncepta i postava, a s druge ju je zanimalo, u likovnom smislu, „prenijeti odnos između psihičke tjeskobe i fizičke prezentacije“. Lik mrgodnog i mrzovoljnog sredovječnog ćelavca ju pri brzom, usputnom skiciranju spontano prati već dugi niz godina, uvijek iznova izlazeći iz tame podsvijesti, koju nije uvijek uputno ni neophodno psihoanalitički tumačiti; već je korisno, posebno kada se radi o likovnom uobličavanju, prepustiti se poticaju koji očito ima jak energetski naboj, te ga ispitati iz što više različitih uglova i pogleda. Mali i veliki debeli ćelavci, i njihove glave oblikovane od gipsa i keramike, ispunjavaju Galeriju AŽ svojom duhovitom, nezgrapnom postojanošću i stamenim, neupitnim tjelesnim neskladom, ali kakav opet nepogrešivo odražava osjećajnu puninu koju smo skloni zanemarivati prolazeći pokraj osoba takvih proporcija. Izdvojeni u svojoj individualnoj usamljenosti ili okupljeni u groteskno grčevitoj gomili, ćelavci Margarete Lekić intenzitet emocija što se čita na njihovim bucmastim licima prikazuju apsurdnim, uzaludnim svakodnevnim vrpoljenjem „čovjeka bez svojstava“.
No, s treće pak strane, i to, egzistencijalističko shvaćanje njihove evidentne mučnine, može biti još jedno, u biti stereotipno pojednostavljivanje. Jer to je ono što stereotip jest — viđenje života kušanjem tek jedne njegove kriške. A ovi su ih ćelavci pojeli puno, jako puno. Zašto im to ne priznati i promatrati ih onakve kakvi neizbježno jesu — nepovratno potrošna i beznadežno živa ljudska bića?", zapisao je Bojan Krištofić povodom otvorenja izložbe.