Ne sjećam se da sam ikada vidio toliki red za šank u Močvari. Desetak minuta prije nego što će se Bad Daughter popeti na stejdž Pogona (gdje, nevjerojatno, nije bilo šanka), pivo je u redu - koji se poput pretile, uspavane zmije, protezao sve do vrata terase Močvare - čekalo barem sto ljudi. Tek dvije konobarice užurbano su posluživale goste, ali nedovoljno da raščiste tu masu ožednjele publike i da svi na vrijeme stignu na koncert. Na cugu se tu večer čekalo i do trideset minuta (koncert je trajao sat vremena).

Ni u Močvari/Pogonu, izgleda, nisu ostali imuni na strašan virus koji je unazad nekoliko godina poharao ovu zemlju, neovisno o kojem području ili profesijama se radilo. Virus je to zloglasni, ma i gori od korone, kojega bi se najbolje dalo opisati kroz iduću rečenicu: Njih je dvoje, a rade za petoricu. Nedopustivo je, ipak, da je organizator ovo odlučio prepustiti baš toliko neorganiziranom slučaju: pa morao je znati da će taj koncert trajati jedva sat vremena (album ‘Let Me Panic’ kojega je Bad Daughter promovirala traje svega 27:49 minuta), i da će na njega odjednom nahrupiti sva sila žednoga svijeta, budući da se o transformaciji Lovely Quinces u “Lošu Kćerku” govorilo doista mnogo, a hype je dodatno narastao i plasmanom albuma koji je dobio izvrsnu kritičku i slušateljsku recepciju.

Mnogi iz reda za šank Močvare tako su propustili opening koncerta; viđenu, ali efektnu stvar - s refrenom prve pjesme “Favourite game” pada golemo platno iza pjevačice i otkriva njen dvočlani bend: Leonard Klaić na gitari i Nikola Babić na bubnjevima. Pjesme s albuma redaju se dalje kronološkim redom, lightshow u Pogonu s potpisom Andrije Santra je čitavo vrijeme izvedbe fantastičan, a Bad Daughter je, imenu unatoč, i dalje ona samozatajna izvođačica kakve se sjećamo iz razdoblja Lovely Quinces. Doduše, kako koncert odmiče, ona se čak i otvara, pokušava komunicirati s publikom, ali to uvijek ispada nekako disonantno, nepotrebno. Kao da nije sasvim uvjerena da to želi raditi, da uopće pripada pozornici. S druge strane, dok je uronjena u izvedbu, Bad Daughter je zaista ta moćna, premoćna žena kojoj je pozornica prirodni habitat…

Svoju snažnu scensku pojavnost ona i dalje podređuje jednako snažnoj vokalnoj izvedbi; tijekom čitavog koncerta ostaje u sjeni, svjetlo u pravilu nije na njoj, a iz daljine se može vidjeti tek silueta s mikrofonom u ruci kako skače i divlja po stejdžu. I unatoč tim provalama energije, pjesme izvodi nepogrešivo, a bend je uigran do zadnjeg detalja. Zvuče bolje nego na snimkama. Zbog bijelog platna u pozadini i svjetlosne magije ranije spomenutog Santra, dojam tijekom koncerta je da gledate kakvu video-projekciju, pa više niste sigurni jeste li pred pozornicom ili u nekoj izmaknutoj realnosti do koje ste došli posredstvom 3D naočala ili tome slično.

Bad Daughter je svojim albumom “Let Me Panic” pokazala da razumije pop u svim svojim amplitudama i pojavnostima, što je samo zakucala ovim impresivnim koncertom u Jedinstvu. Već od prvih taktova te pomno pripremane svirke uživo jasno je da njena muzika zaslužuje više, da može biti svjetski, izvozni proizvod. Zašto se, međutim, to ne može zasad dogoditi, možda može ilustrirati crtica s početka ovog teksta. Naime, kultura koja ne zna pivom opskrbiti publiku na koncertu o kojemu se govori mjesecima unaprijed i za kojega se zna da će napuniti Pogon Jedinstvo, ne može ispucati svoje najbolje izdanke u svijet. Takva kultura nema znanja da od njih napravi istinske domaće, pa regionalne zvijezde, ne može im dati dostojan tretman koji će ih s periferije "pogurati" u svijet, gdje im je mjesto. Hrvatska kultura i muzička industrija Dunji Ercegović mogu dati Porina - i to je otprilike to. Ne mogu joj osigurati niti polufunkcionalni šank. To je nedovoljno za ozbiljni glazbeni uspjeh i takvim autorima preostaje samo čudo. Jer, ako na razini običnoga šanka vlada takav nered, što očekivati od ostalih dionika industrije s kojima se glazbenik u ovoj zemlji danas mora suočiti i s kojima mora surađivati na svom putu za svjetski eter i pozornice.

Kroz nekoliko godina Bad Daughter će opet izbaciti album, koji će opet biti na engleskom jeziku i ispoliran za lansiranje u svijet. Možda će ga izvesti samo u Zagrebu, pred 500 ljudi koji ne mogu do piva. A možda će ga izvesti i na nekom festivalu A kategorije, recimo na Coachelli.

I jedno i drugo bit će nam sasvim logično.