Samir Amin autor je tridesetak knjiga iz područja politike i ekonomije te pokretač i trenutni predsjednik Svjetskog foruma alternative. Amin se prvenstveno čini, unatoč poodmakloj dobi (rođen je 1931), kao vatreni aktivist, koji od svojih ideja nikad neće odustati, niti će ih kompromitirati.

U tom kontekstu je bio i ton njegovog predavanja o kapitalizmu kao pojavi ljudske povijesti, s jedne strane znanstveno argumentiran, ali s druge poziv na pobunu, barem intelektualnu, u odnosu na snage neoliberalnog kapitalizma i kraja povijesti. Svoje izlaganje Amin je ispunio i kratkim, ponekad oštrim i duhovitim digresijama, u kojima je s visine komentirao rad nobelovca Josepha Stiglitza, kao i teorije nekad iznimno utjecajnog Francisa Fukuyame.

Ipak, najzabavnija od Aminovih digresija bila je ona na račun bana Josipa Jelačića, čiji je kip primijetio na središnjem zagrebačkom trgu. Okupljene u kinu Europa Amin je podsjetio da je Jelačić revolucionarne 1848. godine bio na strani reakcije te odigrao ključnu ulogu u gušenju demokracije u Europi. Kako je zaključio Amin, indikativno je to da je osoba poput Josipa Jelačića postala jedan od najvećih hrvatskih nacionalnih heroja.

Što se njegova predavanja o 'putanji historijskog kapitalizma' tiče, Amin je zahvatio u njemu oko milenij ljudske povijesti, naglasivši da su se prvi elementi kapitalističkog sustava zapravo razvili u Kini te preko arapskih kalifata polako došli do Europe. Kapitalizam je, po Aminu, imao nekoliko naleta, dok se nije konačno konstituirao u 19. stoljeću, tijekom industrijske revolucije, no i otada se mijenja koliko mu je potrebno da preživi.

S druge strane, polako se mijenja i odnos imperijalističkih centara prema periferiji koju eksploatiraju, između ostaloga jer i ljudi koji žive na rubovima svjetskog poretka teže ravnopravnosti. Konstantan je disbalans između centra moći i periferije sustava, smatra Amin, čemu ne pomaže ni stalna primitivna akumulacija kapitala kod nekolicine. U povijesnom kontekstu stoljeća, vrijeme od 1500. do 1900. godine su svojom dominacijom obilježile Europa i Sjeverna Amerika, dok u prethodnom stoljeću sve veći utjecaj na svjetska kretanja dobivaju nekad ignorirani kontinenti, konkretno Azija, Afrika i Južna Amerika. Dobri primjeri toga su revolucije s početka 20. stoljeća u Rusiji, Kini i Meksiku, koje su dramatično promijenile međunarodne odnose snaga.

Na kraju svojeg intrigantnog povijesnog pregleda muka koje kapitalizam ima sam sa sobom, kao i mi s njime, Samir Amin se osvrnuo i na nedavne događaje u svojoj domovini, Egiptu. Tamo je proveo zadnja tri mjeseca (inače živi u Senegalu) te smatra da je tzv. arapsko proljeće jedno od ključnih događanja aktualnog doba. No događaje u Egiptu treba gledati u širem kontekstu emancipacije koja je prije petnaestak godina započela u Južnoj Americi, pobjedom ljevice u većini zemalja tog kontinenta.

Sada i Egipat ima veliku šansu za demokratizaciju društva, jer je mobilizirano oko 50 milijuna Egipćana. Njihovi prosvjedi, po Aminovoj analizi, imaju tri osnovna aspekta: prvi je zahtjev za demokratizacijom društva, drugi za socijalnom pravdom, a treći je antikolonijalizam. U takvoj situaciji postoji i potencijal za antikapitalistički pokret, s ciljem da se Egipat oslobodi MMF-a, Svjetske banke i, naravno, moguće pljačkaške privatizacije, koja bi automatski uslijedila s prevelikom liberalizacijom tržišta.

Sve to je još uvijek otvoreno, jer 'razvoj demokracije u Egiptu će trajati desetljećima', kaže Amin, no izazovi kapitalizmu i današnjem poretku su 'na periferiji, dok se centri moći ne mijenjaju'. Egipatska revolucija 'gradi alternativu sistemu, kreće se polako, kaotično i s kontradikcijama', zaključuje Samir Amin. Najvažnije je ipak – kreće se u dobrom pravcu.