Rečena izložba tako je logično ugođena u suvremeni urbani okoliš, a kustosica i urednica kataloga Leila Mehulić svoj izbor utemeljila je ipak ponajviše na fotografiji, bilo izvornoj, onoj koja je djelo samo po sebi završeno, bilo na onoj kojom je, zapravo, dala priliku izlaganja autorima i djelima u kojima je fotografija samo medij registracije i pojavnosti umjetničke kreacije. One fotografe pak koji su u svome žanru, nazovimo to za ovu priliku reportažno-umjetnosnim, malone postali klasici, a koji svoje stvaralačke početke bilježe u mahom alternativnim tiskanim medijima posebno je istakla primatom pojavljivanja. To se ponajprije odnosi na fotografije Ivana Posavca i Mia Vesovića.

Posavec je predstavljen jednim od svojih zaista ranih radova. Naslovljen kao Dvije nostalgične, fotografije su objavljene i prve u katalogu, te prikazuju poprište klanja četvorih svinja, u Dužicama u Turopolju. Konceptualizirajući cijelu izložbu agilna kustosica očito je i izlagače nagovorila i da nešto napišu uz svoje radove. Tko je ikada radio s profesionalnim fotografima, svejedno reporterima ili svima drugima, zna koliko je teško nagovoriti fotografe i likovnjake uopće da nešto napišu. Tako Posavčeve dvije nostalgične slike, ujedinjene rečenim naslovom, prikazuju u prvoj samo osam izvješenih svinjskih polovica, a u drugoj, uz djelo, i četvoricu marnih obavitelja, u pozi kao da su pored trofeja. Ivan Posavec uz to rukodjelo iz 1975. danas dopisuje slijedeće: "Selo Dužica se u dokumentima prvi puta spominje 1642. godine. Tamo se već pojavljuju Posavci. To su neki korijeni koje nikad nisam mogao prerezati.. Kao da smo bili privezani sajlama. A to je katastrofa. Tamo se samo oralo, kopalo, ta se zemlja zalijevala znojem, a mi se od toga nismo micali."

Sudrug mu Mio Vesović prikazuje rad slična naslova - Nostalgija. To je pak triptih slajdova kojima se na perforaciji očitava Kodak ED 200 5076 snimljen u Kozari boku 1978. u divljem naselju gdje se mnogo godina kasnije proslavio nezamjenjivi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. U tri faze pomaka tu su Romkinja, dijete, nekakva perad i olupina audija pred straćarom. U zadnjoj snimci ostaje dijete u prvome planu. Prigodan rad na temu Euros. Jugoistočni vjetar. Što je s manjinama kao da se pita Vesović koji se očito nije dao nagovoriti na pisanje. On kaže: Samo ću citirati Johnnyja (Štulića!): "Mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti,/ uvijek netko oko nas dodje pa nam prijeti."

Rad Daleko je Europa, Vlade Marteka, veterana konceptualizma iz "Grupe šestorice" u Zagrebu 1975. pojavljuje se u fotografskoj reprodukciji, na naslovnoj stranici kataloga izložbe. Njegov je rad kunsthistorički potpisan na koricama kao Daleko je Europa, 1983./84., tempera i pozlata na kartonu, 25,5 x 20,9 cm, kolekcija Darko Šimičić. Njegov popratni, integrirani tekst dosiže već format mini eseja. Pa on piše: " Za mene je Europa bilo otići u Veneciju i kupiti Samson duhan, koji se nije moglo kupiti u Jugoslaviji, i alternativa lošim stvarima kod nas. Moj slogan i ime rada Daleko je Europa sugerirao je nešto što se smatralo pozitivnim, nedostižnim i dalekim. Ako promotrimo Europu kao područje estetike i tradicije na kojoj se može graditi, tada možemo reći da nam je ona daleko. (...) Ako je Europa nešto pozitivno, onda je to posebno stanje duha koje kod nas ne postoji." Tako to Vlado Martek. U istom ogledu predijeva imena geopolitičkih pojmova država i gradova. Daje im imena ljudi po samo njemu poznatim kriterijima, ali neke i tumači. Pa za kraj se tako pita "Što znači Mostar? Neka to bude A. B. Šimić. To je pretjerivanje, a bez pretjerivanja nema umjetnosti." Zbilja, zasigurno nema ni konceptualizma ni postkonceptualizma bez istinskoga umjetničkoga pregnuća, jednako s pretjerivanjem i bez pretjerivanja. Jer riječ je naprosto o zanemarivanju konkretnoga u umjetničkom djelu i oslobađanju konceptualnoga koje je u njemu sadržano, a što je sve možda prethodilo samoj misli o djelu.

Goran Trbuljak svoj je rad naslovio 390 stepenica, Odesa, 2005. video, 18'. Zanimljiv je detalj da je tim stepenicama hodao 2005. godine, točno stotinu godina od ruske revolucije koja je tamo i započela, odnosno nakon masakra koji se tada dogodio, na tim stepenicama. Sergej Mihajlović Ejzenštejn je dvadeset godina nakon rečenoga događanja, 1925. godine na njima snimio jednu od najslavnijih scena u povijesti filma. Zanimljiva je referenca na te stepenice scena iz čuvenoga spota Serbus Zagreb moj Zločeste djece. Vinko Grubišić je niz stepenice na tržnici Dolac pustio dječja kolica. Na sve bi to trebao asocirati taj Trbuljakov rad, pa zbog toga je i njegov prepričani zapis zapravo integralni dio rada. Takav koncept. I njegov i kustosicin.

Posebno će se nekim učiniti zanimljiva instalacija multimedijalne umjetnice Branke Cvjetičanin naslovljena Ljuta, Opaka, Zla., Krbava, 2013. Posrijedi su tri boce ličke šljivovice iz 1989. s ručno izrađenim vunenim čepovima u obliku crvene ličke kape sa crnom kićankom. Ta predratna, drevna šljîva već je sama po sebi arhivski vrijedan izložak, a njeno imenovanje je i zaista zgodna dosjetka, ali eto i instalacijski je art zahvaljujući Branki Cvjetičanin. Zlobnici bi rekli da je trebalo možda dodati i još jednu sličnu bocu na kojoj bi pisalo, kao karakterna oznaka najčešće narodne šljivovice - Brlja. Instalacija s rakijama istaknuta je postavom na centralnom je mjestu.

Suvremena fotografkinja Ana Opalić predstavljena je njenim izborom iz Dokumentinog projekta "Osobna sjećanja na rat". Teško je tu iz izloženoga običnu gledatelju razabrati ni što je osobno u tome, osim valjda izbora, ni što se tu vidi od rata. Vjerojatno je posrijedi samo mapiranje umjetničinih sjećanja pomoću raznih običnošću banaliziranih ambijenata. Na koncepcijsko pitanje o temi Euros, ona odgovara da je pitanje Europske unije je pitanje globalnih ekonomskih previranja i nema trenutno nikakve veze s osjećajem pripadnosti.

Sandro Đukić poznati multimedijalac predstavlja se radom neprevedena naslova Vanishing Book. Iz podataka u katalogu doznaje se da se ta instalacija sastoji od dva dijela: videa napravljena iz fotografija, te knjige metapodataka istih fotografija korištenih u videu. Fotografije su snimane pojedinačno i onda povezane i dinamizirane, odnosno pretvorene u video. Knjiga Vanishing Book ispis je metapodataka kolekcije tih tridesetak tisuća digitalnih fotografija napravljenih 2000-te godine. Recepciju toga djela, barem što se pisaca ovih redaka tiče, da se opisati kao silovit atak na očni živac i osjećaj zbunjenosti zbog ostalih rekvizita instalacije kao što su stolica i rečena golema knjige. Treba li sjesti i preglêdati tu knjigu ili samo zastati impresioniran pred tim?

Petar Dabac predstavlja se dvama plastronima po 14 fotografija dojmljivo složenih u logično kotrastirane rastere koji dokazuju da one ne hoda Zagrebom zatvorenih očiju. Zapaža javne natpise sa suvislim porukama koje nije nimalo lako izdvojiti iz mora stupidnih i likovno retardiranih škrabotina po prizemljima zagrebačkih fasada. On se u pisanome dijelu rada referira jezgrovito: “Ja sam putovao Europom i nitko me nije u tome sprečavao, niti je to bila neka naročita čast. Moje europske prijatelje, fotografe, nije zanimalo odakle je netko. Ove fotke koje sam snimio hodajući Zagrebom (..) imaju veze s onim što se pojavljuje u novinama. Mada ne mogu reći da ih čitam, jer bi to bilo prestrašeno, ipak ih svaki dan prelistam i dovoljno je da vidim naslove. "

Zlatko Kopljar, umjetnik koji svoje radove naziva akronimom „K“ od “Konstrukcija“ izloženo je označio je K16 iz 2012. HD video, 10'42 , a ovom prilikom ne troši mnogo riječi. Jednostavno izjavljuje : "Kopam rupu na rubu Europe. To je kvadratična rupa nerazriješene dublje povijesti, rupa sadašnjice u kojoj zaborav gazi svakodnevnu zbilju. Rupa je duboka." Posjetitelj izložbe možda će se zapitati što je bilo s rupom nakon što je umjetnik završio djelo. Je li to postalo, primjerice, zaštićeno kao kulturno dobro.

Ali to je pitanje koje se može postaviti, kao i još mnogo drugih, kustosici Leili Mehulić koja se nije potpisala kao autor izložbe iako je to, naročito u posljednje doba veoma " in". Naime, ona zacijelo jest autor s obzirom da je očito u ovoj izložbi ona i izbornik i postavljač, urednik kataloga, pa čak i osoba zadužena za odnose s javnošću i marketing, dakle, totalna kustosica za sve. A autorsko je već i to što je izložbu koncipirala kao događaj u kojem eksponati skupa s kreativno postavljenim instalacijama postaju integralno konceptualno djelo samo po sebi.
I ovaj osvrt, autor se nada, pomalo je konceptualan. Barem u pokušaju.