U knjizi 'Povijest bolesti' mladog pisca Nevena Vulića kriju se bijes i frustracije cijele generacije. Vulić je rođen 1983. godine u Zagrebu te je jedan od mnogih koji su veći dio svog života, barem zasad, proveli u društvu kojim vlada HDZ. A to je društvo još od svojeg lansiranja početkom devedesetih uvijek iznova stvaralo atmosferu netrpeljivosti te ignoriranja pojedinca u odnosu na nacionalne interese (kakvi god oni bili).

U tom društvu mentalne i realne korupcije, Vulić je opisao lik mladog autsajdera koji konzekventno odbija sudjelovati u društvenim igrokazima. Vulićev alter ego je tvrdoglavo usmjeren na sebe i vlastito tijelo koje ga u jednom trenutku izdaje, što rezultira nekim od najboljih stranica ove iznimno zanimljive knjige.

Neven Vulić je inače trenutno student Filozofskog fakulteta, koji je upisao nakon dehumanizirajućeg iskustva studiranja na FER-u.

'To je tvornica ljudi', objašnjava sažeto svoju nemogućnost da se uklopi među elektrotehničare, no od suzdržanosti prema ljudima nije ga spasio ni Filozofski.

Primjerice, za vrijeme blokade se, kako kaže, nije vidio kao dio te priče te je jednostavno sačekao da završi. S druge strane, pripadao je eventualistima, skupini mladih pisaca čiji pokret, osnovan prije tri-četiri godine, nikad nije stigao dalje od manifesta. Kao razloge za izostanak većeg angažmana i utjecaja eventualista kao književne skupine s formuliranom estetikom, Vulić navodi svakodnevne razloge: 'Nismo imali vremena i svatko je imao još neke obaveze.'

Zapravo, bez neke posebno tragične poze, Vulić u svojim izjavama, a i prvoj knjizi, nije daleko od osvježavajuće iskrenog nihilizma. Jedna od njegovih paradigmatskih izjava je da ne vjeruje u mogućnost utjecaja pojedinca, niti je dio bilo kakve kritične mase za promjene. Ionako će se te promjene jednom izjaloviti ili okrenuti protiv tebe, dodaje Vulić.

I baš je taj osjećaj spoznajne jeze, kada se sve polako okreće protiv vas, ono što ispunjava stranice 'Povijesti bolesti', knjige koja se započinje čitati kao zbirka priča, a završava kao roman. Vulićev twentysomething protagonist isprva dangubi na besmislenim poslovima i ganja cure da bi zadovoljio svoj uvijek živahni seksualni nagon, no polako ga počinju opsjedati bolesti koje na kraju rezultiraju i operacijom.

Vulić nije zainteresiran pisati eksplozivni ekspoze o raspadajućem hrvatskom zdravstvu, jer mu je 'direktna kritika te vrste ispod časti', nego se usmjerio na egzistencijalni i tjelesni horor bolesti, opisujući detaljno razvoj herpesa, sve boli, smradove, poniženja i kraste bolesnog tijela. Kada se čitatelj susretne s rečenicom poput: 'Navucite kožicu i raširite mokraćovod', što je jedno od naređenja koje liječnik upućuje svom mladom pacijentu, Vulić je već duboko u svojoj povijesti bolesti.

Najzabavniji dijelovi teksta su pak oni u kojima Vulić opisuje neprestanu seksualnu frustraciju potentnog mladića čije se genitalije skoro pa raspadaju pred njegovim očima, što jest izraz žudnje za, kako priznaje autor, 'mladim i dobrim medicinskim sestrama na Intenzivnoj', koje su se brinule o njemu nakon operacije.

Ipak, bez obzira na zaokruženost romana, čiji je čist stil jedna od njegovih najjačih strana, Neven Vulić zapravo je u cijelu priču s izlaskom svoje prve knjige upao skoro pa slučajno. Obratio se s nekim svojim proznim fragmentima profesoru Marinku Koščecu, koji je ujedno urednik u izdavačkoj kući Sysprint, tražeći savjet ili mišljenje starijeg kolege. No Koščec je odlučio objaviti Vulićevu prozu, na kojoj su onda nekoliko mjeseci zajednički radili, što je pohvala i rijedak nivo uredničkog angažmana u hrvatskoj knjižarskoj industriji.

Trud autora i njegova urednika definitivno se vidi u Vulićevim preciznim rečenicama koje svakim svojim slovom vode u područja nelagode u kojima se ljudi suočavaju s vlastitom smrtnošću, ali i izostankom smisla u postojanju, što je još gore. 'Povijest bolesti' je roman koji se ne uklapa u bilo kakve aktualne trendove hrvatske književne scene te se zato ispostavlja kao zdravo tkivo iste. Čak su i autobiografski motivi u romanu toliko otuđeni od Vulićevog života iz kojeg potječu, tako da nema riječi o patetičnoj ispovjednosti koja se danas masovno predstavlja poželjnim smjerom.