Nova knjiga Ive Banca 'Hrvati i crkva' sunakladnika Profil i Svjetlo riječi, ima podnaslov 'Kratka povijest hrvatskoga katoličanstva u modernosti' i to joj je zaista precizno određenje, ali ipak ne iscrpljuje do kraja sadržaj; bujnu kontekstualnost osnovne teme, koja to izdanje čini uvelike zanimljivom vrlo širokome čitateljskome spektru. Sve ključne riječi iz podnaslova u Bančevu tekstu kongruentno su tematski razglabane po poglavljima te zanimljivo publicistički naslovljene tako da podjednako potiču na čitanje hrvatske i nehrvatske pripadnike i nepripadnike crkve, teiste, ateiste i agnostike.

U tom uvažavanju ne samo sustručnjaka nego i zainteresiranih laika za temu o kojoj je riječ, a potonjih je zacijelo mnogo više, prepoznaje se autorov čitak publicistički stil, američke profesorske provenijencije. Za razliku od većine naših sveučilišnih autoriteta, koji se ni u kojoj prilici ne mogu odreći visokoparnoga znanstveničkoga diskursa, američki se profesor emeritus nimalo se ne ustručava da pritaji kritički aparat pa tako umjesto taksativnoga navođenja literature i arhivskih izvora, on osnovnom tekstu dodaje svoj bibliografski esej sa svim fusnotama što je kudikamo čitkije pa time i svrsishodnije. Šteta je da u dodatku nema i indeksa imena, jer i to čitatelji vole.

Za ambicioznije pak, zaineresiranije štioce povjesničar Banac dodaje stotinjak stranica dokumenta koji, iako već objavljivani, u koricama ove knjige posebno dobivaju na važnosti jer se nude u integralnom obliku. Među tim dokumentima posebno je vrijedan zapisnik 'Obrana nadbiskupa Stepinca pred sudom (1946.)'. To je službena verzija teksta koji se čuva u ostavštini Vladimira Bakarića i koji je, smatra autor, najcjelovitiji i najuvjerljiviji od poznatih verzija. Stepinac je obranu završio iskazom nevinosti rekavši i da protiv osude 'neće apelirati kakvu god vi osudu donesete'. I premda mu je kasnije Bakarić nudio pomilovanje, ako ga zatraži od Tita, nadbiskup je ostao pri svome jer: 'Katolička crkva ne poznaje diktata, ali poznaje iskrene i poštene sporazume. Bez poštenog i iskrenog sporazuma sa Sv. Stolicom, ne će koristiti nikakvi procesi, pa niti ovaj proces'.

Ivo Banac

Tako je i bilo, ali ne bez duga razdoblja sustavnoga progona što je uslijedilo. To su i zadnji reci kojima autor Banac efektno poentira 15. poglavlje knjige naslovljeno 'Komunistička diktatura'. Uopće naslovi poglavlja i poantni završeci u ovoj knjizi često su u najboljem žurnalističkom stilu koji pridonosi nagovornoj zanimljivosti.

Vrijeme radnje ove knjige, kako bi se to nemoderno reklo, doba je modernosti, a to je smatra Ivo Banac, najturbulentnije razdoblje u povijesti Katoličke crkve i religije uopće. U dvjestotinjak godina koliko se u nas može pratiti modernost prema Crkvi, riječ je ponajviše o njezinu odnosu prema sekularnim ideologijama, o protimbi između praksi materijalističkih i duhovnih svjetonazora, o općim sukobima Crkve, ali i prilagođivanju unutarnjoj subverziji jedne od najjačih ideologija - nacionalističkoj. I upravo stoga što su Crkva i vjera u nas obično čvrsto uvezane s nacionalnim osjećajem i modernim hrvatskim identitetom, danas je, naglašava autor, istinska povijest hrvatskoga naroda nezamisliva bez Katoličke crkve. Croaticus najčešće i jest catholicus, konstatira on. Na tu temu u ovoj knjizi, u rečenom dodatku dokumenti, uvršten je i magistralni tekst uglednoga katoličkoga intelektualca, teologa Tomislava Šagija Bunića 'Kršćanstvo i nacionalizam (1969.)' u kojem se kaže da je nacionalizam barem sumnjiv u očima katolika, ali nije nipošto sumnjiva ljubav prema domovini i prema narodu, nije sumnjiv patriotizam, nego je upravo dužnost svakoga vjernika da gaji ljubav prema domovini, samo bez zadrtosti, kako kaže Koncil.

Sama činjenica da je prije 44 godine jasno iskazano što se u Crkvi mislilo o nacionalizmu, a da to ni do dan-danas do mnogih glava nije doprlo, govori sama za sebe. Zato i jest jedna od važnijih tema Bančeve knjige upravo odnos između Katoličke crkve i ideologije nacionalizma, koja je preobrazila hrvatski i južnoslavenski prostor, ali i vjerske zajednice. Pišući upravo o toj temi, analizirajući kritički odnos Katoličke crkve i totalitarističkih režima, kako u doba NDH tako i u vrijeme komunističke Jugoslavije, autor ispisuje i kratku opću povijest ovoga dijela svijeta u kojem se ne pamti generacija koja ne pamti neki rat i slične pogube, ali ovaj se put sve to prelama kroz prizmu najstarije i najstalnije institucije - Svete matere crkve. Pri tome Ivo Banac, kako se i očekuje od povjesničara njegova kalibra, nesumnjivo objektivno iznosi znanstvene činjenice do kojih je došao u istraživanjima raznih izvora ne libeći se pri tome komentara ni negativna ni pozitivna naboja.

Tako ne propušta istaknuti da je danas, unatoč površnosti i nihilizmu postmodernizma, došlo do velike nacionalne homogenizacije, dosad nepoznate u hrvatskoj povijesti, ali u obeshrabrujućim i rastočenim okolnostima - društvenim, gospodarskim i idejnim, a za što i Crkva snosi dio odgovornosti, posebno pak ako je se smatra jakom. Jer famozni grijeh struktura nije grijeh iz slabosti, nego iz moći.

U autorskom pogovoru još je nekoliko zaključaka, koje svakako vrijedi navesti, a koji glase da je Crkva, unatoč svim dvosmislenostima, ostala glavnim moralnim arbitrom hrvatskoga društva, bez obzira na to što su Hrvati, pa i Crkva, prečesto bili na objema stranama modernih podjela. Nadalje, kaže se da je nacionalizam, kao masovna sekularna religija, u razdoblju modernosti unio svoj kult nacije u srce kršćanstva i premda mu se Crkva opirala, osupnuta optužbama za 'kolaboracionizam' s narodnim neprijateljima, poput one da je 'hrvatski narod poživinčen krivnjom katoličkoga svećenstva' (Starčević), ona mu se ipak prilagodila, prvo u razdoblju stvaranja političkoga katolicizma, zatim, za uspona ustaške ideologije te u trenutku raspada Jugoslavije i borbe za državnu neovisnost; katoličanstvo je u svemu tome, kaže pisac, postalo ogledni kamen hrvatstva.

A, ovdje precitirani Ante Starčević, nazvan Otac domovine, poznat po antiklerikalizmu, u kojem je argumentirano ustrajavao smatrajući da crkva kulturno unazađuje narod, da služi tuđinima, da vjerske pripadnosti zloupotrebljava za širenje nacionalnoga razdora, danas je mnogima najpoznatiji po pravaškom geslu 'Bog i Hrvati', ali to ne znači, kako danas mnogi misle, isticanje nekakve ekskluzivne povezanosti Boga i Hrvata, nego je to poklič u kojem se ističe da Hrvatima ništa drugo ne može biti nadređeno do Boga, nikakva monarhija, ni bilo kakva druga institucija, pa tako ni Crkva. A tome se pak Crkva u Hrvata nije mogla prilagoditi.

I, Bok.