Nakon hvaljenog prošlogodišnjeg koncerta u Samoboru, ove će godine nastupiti na Dubrovačkim ljetnim igrama 13. srpnja, s repertoarom Handelovih i Vivaldijevih arija. Povodom izlaska njegovog posljednjeg albuma, 'Handel Mezzo Soprano' u izdanju diskografske kuće Virgin Classics, zamolili smo ga za razgovor na koji je ljubazno pristao tijekom priprema za novu produkciju Monteverdijeve 'Krunidbe Popeje' u Teatro Real u Madridu. Na novoj produkciji Piera Luigija Pizzija, Cenčić surađuje sa znanim pjevačima, sopranisticom Danielleom de Niese i kontratenorom Philippeom Jarousskyem te s jednim od vodećih autoriteta za klasičnu i pretklasičnu glazbu, Williamom Christiem, osnivačem slavnog ansambla Les Arts Florissants.

Novim albumom Cenčić nanovo zahvaća u srž baroknog repertoara s izborom Handelovih arija, potpomognut vrsnom pratnjom ansambla I Barocchisti pod ravnanjem Diega Fasolisa. Kao i na nagrađenoj prošlogodišnjoj snimci Handelove opere 'Faramondo' (Virgin Classics), u kojoj tumači glavnu ulogu, Cenčić se otkriva kao sugestivni i zreli interpret koji svojim zavidnim mezzosopranističkim rasponom prenosi senzualnost i duboku ekspresivnost barokne glazbe. Zahvaljujući zasigurno sjajnom glazbenom pedigreu, Cenčić ne samo da tehnički ovladava kićenim vokalizmima baroka, već se u izmjeni bravuroznih i sentimentalnih arija na albumu potvrđuje kao izvanredni komunikator čija potencijalna publika može, ali i ne mora biti glazbeno osviještena o 18-stoljetnoj glazbi.

Na europskoj sceni, Cenčić, s još nekolicinom kontratenora, snažno sudjeluje u pravom dijalektičkom obratu suvremenog izvođenja 18-stoljetne glazbe. Naime, niz uloga poput Handelovih i Rossinijevih junaka, koje je publika navikla slušati u izvedbi ženskih glasova, danas suvereno izvode kontratenori. Zahvaljujući razvijanju posebne vokalne tehnike, te zahtjevne partiture, svojevremeno napisane za neke od najslavnijih kastrata iz 18. stoljeća kao što su Cafarelli, Carestini i Farinelli, danas se sve učestalije dodjeljuju kontratenorima.

Uz bogatu diskografiju, koja seže još od vremena kada je djelovao kao solist u Bečkim dječacima, Cenčić ima i posve respektabilni portfelj međunarodnih nastupa, kako koncertnih, tako i opernih, od teatra Champs Elysees u Parizu i Bečke državne opere do dvorca Versailles, Barbican Hall u Londonu, Lincoln centra u New Yorku.

Imate li dojam da sudjelujete u povijesnom trenutku za glazbu, u kojem se dugo uspavani barokni repertoar nanovo otkriva modernoj publici? Publika, naime, većinu djela iz tog čuje po prvi put u životu.

Po mom mišljenju, povijesni trenuci događali su se prije 20 godina kada je Harnoncourt (Nikolaus Harnoncourt, austrijski dirigent - op. a.) modernoj publici otkrivao barokni repertoar. Ja stojim više u centru razvijanja i usavršavanja baroknog repertoara, što me na kraju i najviše zanima.

Započeli ste kao dječački sopran u Bečkim dječacima, zatim ste djelovali kao sopranist, da biste se skrasili kao kontratenor. Jesu li te tranzicije, kako repertoarne, tako fahovske, bile teške? Ukratko, kako izabirete repertoar?

Tranzicije nikada nisu lake, a za mene pogotovo su bile jako burne. No, na kraju sam našao i svoj put kojim sada idem i biram repertoar u skladu s mojim vokalnim mogućnostima.

Niz uloga koje smo navikli slušati u izvedbi ženskih glasova (Rossinijevi i Handelovi junaci) danas izvodi nekolicina kontratenora. Kako gledate na tu rodnu igru travestije, inherentnu baroknoj, donekle i romantičnoj operi? Kao na povratak povijesnoj tradiciji izvedbi ili kao na suvremeni scensko-interpretativni izazov?

Po mom mišljenju, ne postoje konvencije u operi. U 17. i 18. stoljeću te sve do polovice 19. stoljeća kastrati su, zajedno sa ženskim glasovima, dijelili različite uloge heroja na opernoj sceni. Povratak toj tradiciji izvedbe, prema kojoj danas imamo mogućnost birati između kontratenora i ženskog glasa, sigurno je jedan suvremeni scenski fenomen koji dosad nije postojao te koji će se u sljedećih nekoliko godina intenzivno razvijati.

Kao jedan od glasovitijih hrvatskih klasičnih umjetnika uopće, nedostaju li vam gostovanja u Hrvatskoj, čija je glazbena scena i dalje nažalost uglavnom lišena uprizorenja baroknih djela?

Ja sam dosad imao samo jedan koncert u Hrvatskoj kao kontratenor, u svom uobičajenom repertoaru. To je bilo u Samoboru prošle godine, gdje me je publika primila toplo i s entuzijazmom. Na početku me je bilo strah da će moj program biti pretežak za hrvatsku publiku, koja ga možda nedovoljno razumije ili cijeni. No bio sam jako iznenađen kako je publika pažljivo i koncentrirano reagirala, te bi mi u budućnosti sigurno bilo drago podijeliti još više takvih trenutaka s našom publikom. No moja najjača crta je operna scena, a nažalost, opera je jedna vrlo skupa umjetnost koja se teško financira. Zato se bojim da vjerojatno u Hrvatskoj nikada i neću pjevati na opernoj sceni jer problemi započinju već od organizacije orkestra s autentičnim instrumentima iz baroknog perioda do angažiranja pjevača koji su specijalizirani za baroknu glazbu ili su barem dovoljno vokalno fleksibilni da je mogu interpretirati. Ali, sanjati se može uvijek, a ponekad možda i snovi postanu istina.

Koji su vam projekti (glazbeni/scenski) najviše ostali u sjećanju?

To je vrlo teško reci jer sam stalno involviran u različitim projektima. Reimannova 'Medea' s Marellijem u Bečkoj državnoj operi (Cenčićev debi u Bečkoj operi - op. a.) bila je veliki uspjeh. Jednako tako, produkcija 'Il Sant Alessio' Benjamina Lazara s Wiliamom Christiejem u Theatreu Champs Elysees u Parizu. A trenutno radim na monumentalnoj produkciji Monteverdijeve opere 'Krunidba Popeje' u Madridu u Tetru Real s Pierom Luigijem Pizzijem i Williamom Christiejem.