Premda je Zagreb u četvrtak navečer bio iznimno bogat kulturnim događajima otvorenje iznimno atraktivne i zanimljive retrospektivne izložbe Brace Dimitrijevića, jednog od najvažnijih pionira konceptualne umjetnosti, privuklo je u Muzej suvremene umjetnosti veliko mnoštvo ljudi. Trud im se isplatio. Izložba je pokazala sve faze njegovog 40-godišnjeg poticajnog i često provokativnog stvaralaštva, a predstavila ga je i kao slikara što je bilo posebno izenađenje za sve posjetitelje. Svakako pogledati!

Kako je na otvorenju istaknula Snježana Pintarić, ravnateljica MSU, taj je postav djelomično prikazan u Galeriji umjetnina u Torinu, ali je ova izložba obogaćena novim radovima, nastalim 'in situ', zatim djelima koje je umjetnik radio i izlagao kao desetogodišnji dječak, kao i dokumentacijom o njegovom stvaralaštvu, a posebnost izložbe su i njegovi akvareli, kojima se umjetnik predstavlja i kao slikar. Posebnu draž izložbi daju Dimitrijevićeve misli, također izložene po zidovima muzeja, poput onih 'Louvre je moj atelje, ulica moj muzej', te 'Ako se gleda s Mjeseca, nema udaljenosti između Louvrea i Zoološkog vrta', koji vrlo zorno ilustriraju njegovu umjetničku filozofiju. Također, na Medijskoj fasadi Muzeja prikazan je i moj video rad 'Demokracija'.

'Smatrali smo potrebnim da zagrebačkoj publici pokažemo sve ono što je Braco Dimitrijević radio i što je možda izašlo iz fokusa naše javnosti jer umjetnik godinama, još od izložbe u Muzeju Mimara 2000. nije imao izložbu u Zagrebu', pojasnila je Snježana Pintarić, dodavši da je Dimitrijević svoju prvu izložbu imao upravo u  Muzeju suvremene umjetnosti, odnosno, tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu 1973., što je bila prva konceptualna izložba u ovom dijelu Europe.

'Ova izložba pokriva moje cjelokupno stvaralaštvo od mojih najranijih početaka do danas. Izložene su slike koje su nastale i zatim pokazane na izložbi kad sam imao devet godina, što je rijetko da umjetnik može pronaći korijene svojih konceptualnih ideja u tako ranim slikama. Pokazan je i rad 'Zastava Svijeta', koju sam napravio s 15 godina, kad sam o bijelu krpu brisao boje s kista te ju zatim objesio na svoju barku umjesto prave zastave. Tu su i djela koja sam radio s 19 godina, zatim 'Slučajni prolaznici' i 'Posthistorijski triptisi', sve do ovog rada 'Lascaux 3000' na drugom katu muzeja, koji sam završio prije tjedan dana i koji je premijerno prikazan na ovoj retrospektivi. Dakle, na izložbi su prikazane sve moje konceptualne ideje koje su bile zapisane i prije 30-ak godina. A kako sam u Zagrebu imao svoju prvu muzejsku izložbu u Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu odlučio sam da ova izložba u Muzeju suvremene umjetnosti mora biti posebna pa sam u svom najnovijem rad 'Lascaux 3000' realizirao ambijent spilje Lascaux', kaže Braco Dimitrijević, dodavši da se zajedno sa suradnicima praktički uselio u zgradu muzeja prije 62 dana i  zatim tijekom dugih radnih dana, od deset ujutro do deset navečer, marljivo radio na izložbi.   

Zagreb je u karijeri Brace Dimitrijevića odigrao veliku ulogu – u Zagrebu je studirao, a u MSU je imao prvu izložbu. Na pitanje kako je Zagreb zapisan u njemu i njegovom stvaralaštvu, Dimitrijević je odgovorio da je zabilježen i pozitivno i negativno.

'Maturio sam s  nešto manje od 18 godina i prvo sam studirao fiziku, matematiku i elektrotehniku, jer zapravo nisam znao, kao i većina ljudi u tim godinama, što bih želio studirati. U trenutku kad sam odlučio otići na prijamni ispit na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu jer sam shvatio da želim studirati umjetnost dobio sam brutalnu odbijenicu. To je bio prvi šok u mom životu. S druge strane, u Zagrebu sam 1973. u Galeriji suvremene umjetnosti imao svoju prvu izložbu što je jako važna činjenica u karijeri svakog umjetnika. Ta je izložba priređena zahvaljujući genijalnosti Bože Becka, pomalo zaboravljenog lika u našem kulturnom miljeu. I zato ovu izložbu posvećujem Becku, čovjeku koji je zaslužan za postojanje Muzeja suvremene umjetnosti. Ta dva primjera pokazuju kako ista sredina može biti prema umjetnicima s jedne strane licemjerna, a s druge dobronamjerna i poticajna. Kad čitate biografije raznih umjetnika naći ćete slične pozitivne i negativne trenutke', rekao je Braco Dimitrijević.

Braco Dimitrijević je rođen u Sarajevu 1948., u obitelji poznatog slikara Voje Dimitrijevića, tako da je ta poticajna umjetnička i intelektualna atmosfera ostavila na njega velik trag. Diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a postdiplomski studij završio je na Saint Martin's School of Arts u Londonu. Potkraj '60-ih godina otisnuo se u svijet, u London gdje je osjetio slobodu – u skladu s duhom vremena nosio je dugu kosu i 'lewisice' kao izraz avangarde, te tamo ostao više od 25 godina. Međunarodni ugled stekao je serijom subverzivnih radova 'Slučajni prolaznici', golemih foto-portreta nepoznatih ljudi, koje je postavljao na pročeljima zgrada u mnogim europskim i američkim gradovima, između ostalih i u Parizu, dakle, na mjestima inače rezerviranima za slike političara, sugerirajući njima kult ličnosti. Cijelo vrijeme uz njega je bila njegova supruga, povjesničarka umjetnosti Nena Dimitrijević, koja je i na ovoj izložbi budno pazila na svaki detalj i izložbe i pratećeg kataloga.  

Jesu li 'Slučajni prolaznici', koji su postavljeni u svibnju 1971. na središnjem zagrebačkom trgu, kada je izložio tri portreta nepoznatih ljudi, bio taj inicijalni impuls koji ga je katapultirao na svjetsku umjetničku scenu?

'Da, ali to je bio odraz mog odgoja. Moji roditelji su imali istinski, hijerarhijski stav u svom odnosu prema ljudima, koji je sadržavao veliku količinu poštovanja. Međutim, to poštovanje nije bilo slijepo nego je bilo zasnovano na nekim vrijednosnim sudovima, odnosu tih ljudi prema njima i prema svojoj sredini. Tako, primjerice, kad prilazim slučajnom prolazniku, to je za mene uzbudljiv i svečan trenutak jer se ispred mene nalazi otkriće, nepoznat čovjek, koji nosi neke svoje koncepte i životne priče', pojašnjava Dimitrijević.

Braco Dimitrijević od 1976. radi svoje znamenite 'Posthistorijske triptihe' koji se ubrajaju među najpoznatije konceptualne radove današnjice. Ti triptisi, kao i osmišljavanje pojma posthistorije, izravno su utjecali na dvije vodeće tendencije u suvremenoj umjetnosti, od kritičkih praksi u javnom prostoru do intervencija u muzejskim kolekcijama. U tim 'Triptihosima posthistorikosima' Dimitrijević koristi remek djela starih i modernih majstora, od Leonarda, Rubensa i Moneta do Picassa i Maljeviča i zatim ih kreativno povezuje u nove vizualne i konceptualne cjeline. Taj postupak smatra se bez presedana u povijesti umjetnosti, a umjetnik je tijekom 40 godina rada napravio oko 500 takvih 'Triptychos Post Historicus' instalacija u mnogim muzejima i galerijama svijeta, od Louvrea i Centra Georges Pompidou u Parizu do Tate Gallery u London i Guggenheim Muzeja u New Yorku. Na ovoj izložbi to su slike Edouarda Maneta i Diega Velasqueza sa svakodnevnim predmetima poput pijuka, vila, kišobrana ili jabuka.

Što je presudno odredilo i definiralo njegov umjetnički izraz kakav se vidi na ovoj retrospektivi, primjerice u 'Posthistorijskim triptisima'?

'Samo okoliš. Ja sam oduvijek smatrao da ambijent suvremenog čovjeka nije fizički prostor već kulturno naslijeđe. Moj okoliš je bila kultura i baš zbog interpretacija tih velikih umjetničkih djela, koje su prije svega duhovne vrijednosti, morao sam uspostaviti neki novi odnos s tim djelima pa tako ti moji radovi nude samo neko novo očitavanje i otkrivaju neke skrivene poruke. Ja sam to radio iz poštovanja prema tim djelima jer smatram da je velika nepravda ako se za te slike kaže da vrijede toliko i toliko milijuna, a ne kaže se što one iskreno znače, zrače i emaniraju', pojašnjava Dimitrijević, dodajući da je on isto što i klasični slikar, jedino što se na njegovoj paleti nalaze bicikli, lopate, jabuke, Matisseova i Rembrandtova djela, lavovi i krokodili.

Posebno je odjeknula njegova dvosatna izložba 'Made in Lascaux', realizirana početkom '90-ih u spilji Lascaux, poznatoj po prethistorijskim slikarijama, koja za njega predstavlja 'izraz nepodijeljene kretivnosti'. A potkraj '90-ih napravio je eksperiment i napravio je izložbu u pariškom Zoološkom vrtu gdje je svoje instalacije postavio u kaveze sa životinjama, među lavove i majmune. Posebno je provokativan ciklus 'Genij kao slučajni prolaznik', započet također u '90-ima, kad se duhovito, a ponekad i zločesto poigravao s portretima slavnih umjetnika i znanstvenika, čija su lica slabije poznata od njihovih postignuća, u nekim slučajevima gotovo jednako anonimna kao ona slučajnih prolaznika. Na izložbi u MSU ističe se upravo taj ciklus 'Balkanski valcer' iz 2004. gdje je Dimitrijević zabio krampove posred čela slavnih skladatelja opereta. U čemu je štos?

 'Preko puta tog rada s krampovima izložen je rad s violončelima, koji svojim fluidom definira prostor u kojem borave portreti genija, a ovdje su dobili krampom po glavi oni koji su zapravo proizvođači kiča. Obično kažem da od kiča do krvi postoji samo jedan korak. Dakle, napravio sam jasnu distinkciju u pijetetu prema velikim umjetnicima, znanstvenicima i piscima poput Maljevića, Kafke, Tesle, Freuda, Becketta, Gončarove i Modiglianija, i ovih poput Straussa, Straussa drugog i Straussa trećeg te Oscara Nedbala. U tom radu jasno se vidi da imam drukčiji odnos, i ljudski i umjetnički, prema tim različitim tipovima stvaratelja', kaže Dimitrijević.

 O današnjem vremenu i umjetnosti u kapitalizmu kaže da je problem u tome što se sve standardizira. 'Sinoć, hodajući gradom, primijetio sam veliki jumbo plakat na kojem je pisalo 'Kultura je business'. To je samo jedna od neistina koja se pojavljuje u urbanom kontekstu današnjice. Kultura nikada neće biti business, kultura pogoduje businessima i businessi pogoduju kulturi. Ako je sve business, onda businessa nema, ako je sve novac, onda novca nema', poručio je Braco Dimitrijević, dodavši da danas živimo u nekom rubnom vremenu u kojem bi bilo dobro da školjke zamijene novac pa da se onda školjkama plaćaju umjetnička djela.