Glavno pitanje koje se pojavilo u kazališnim krugovima uoči praizvedbe predstave 'Črna mati zemla' bilo je kako će Tomislav Zajec dramatizirati taj Novakov hit roman nimalo jednostavne strukture i hoće li redateljica Dora Ruždjak Podolski uspjeti pohvatati sve konce u toj priči o dječaku, njegovoj strašnoj tajni i osjećaju krivnje te o relativno nepoznatoj regiji na sjeveru naše zemlje, o kojoj znamo to da je bogat kraj i da u njoj HDZ nikada nije dobio izbore. Bojazan je bila izlišna. Izbor i teatralizacija književne građe znalački su napravljeni, s naglascima na onim situacijama koje najbolje ilustriraju karaktere i probleme. Posebno se može pohvaliti stapanje vremenskih razdoblja, dakle prošlosti i sadašnjosti, te zagrebačkih i malomještanskih situacija u cjelinu.

Predstava počinje u dokumentarnom stilu, kad znanstvenici iznose podatke istraživanja o nerazjašnjenih osam samoubojstava (pet muškaraca, dvije žene i devetogodišnje dijete) u malom međimurskom neimenovanom mjestu. Taj podatak odmah upućuje na prikaz društvene patologije i tragedije kolektivnih razmjera, a kad se fokus usmjeri na svađu glavnog junaka Matije Dolenčeca i njegove djevojke, postajemo svjesni toga da je ta patologija kulisa njihove, odnosno njegove osobne patologije.    

U predstavi su na jednako dojmljiv način uprizorene tri razine - intimistička, društvena i politička - koje se stalno prožimaju i na kraju stapaju u cjelinu. Svaka od te tri razine iznimno je uvjerljiva i pred gledatelja iznosi cijelo bogatstvo slika, emocija i pitanja. Prva razina iznosi intimnu priču glavnog junaka Matije Dolenčeca, pisca u spisateljskoj i intimnoj blokadi koji je duboko potisnuo svoju prošlost i laže svojoj djevojci te se vraća u djetinjstvo, provedeno na tom 'otoku' na sjeveru Hrvatske, kako bi pronašao identitet i mogao krenuti naprijed. Druga razina donosi autentičan i vjeran prikaz ruralne atmosfere i života Međimurja, a u kojoj se miješaju zbiljsko i nadrealno, slavenski mitovi i legende, svakodnevnica i demoni, izmišljeni i stvarni, što redateljica Dora Ruždjak Podolski oslikava poetičnim i maštovitim slikama, reminiscencijama na prošlost, međimurskim melosom i suigrom glumaca koji na tečnom međimurskom dijalektu oživljuju kraj pored Mure.

Na trećoj razini pokazuju se individualne i kolektivne traume nastale od Titovog razdoblja sve do vremena tranzicije u devedesetima u Hrvatskoj te se time ispisuje društvena patologija toga kraja, uglavnom potisnuta i namjerno gurana pod tepih. Također, suptilno su naznačene političke mijene u toj regiji (Tito – komunizam, Tuđman - HDZ), a time i u cijeloj zemlji. Posebno potresno djeluju scene u kojima se nagovještava budući čin pedofilije, kao i slika gnjusnog čina, koje otvaraju pitanja o onome što se događa, a o čemu se šuti, zatim redanje podataka o broju neobjašnjivih suicida u Međimurju, koji po definiciji ukazuju na društvenu trulež, a otvaraju se i pitanja o alkoholizmu, nasilju u obitelji, obrazovnom sustavu, utjecaju politike na naš svakodnevni život itd.   

Može se zaključiti da su Tomislav Zajec i Dora Ruždjak Podolski, uz asistenciju suradnika, od kostimografkinje Doris Krištić i scenografa Stefana Katunara, koreografkinje Petre Hraščanec do skladatelja Stanka Kovačica i cijelog glumačkog ansambla, izgradili predstavu jedinstvene poetike i atmosfere, koja progovara o našim strahovima i iskonskoj ljudskoj potrebi za pripadanjem te o svemu onome što nas sprečava da pronađemo sebe i ostvarimo svoj pun potencijal. No predstava 'Črna mati zemla' nije stala na tome, nego je progovorila i o našoj nesposobnosti i nemoći da se suprotstavimo društvenoj nepravdi, makar se ona događala na obiteljskoj razini (nasilje) i razini lokalnih moćnika (pedofilija), te općenito o zlu koje obitava ispod naoko idilične situacije.

Otvaranjem tih pitanja predstava je zakoračila u područje angažiranog, izazivajući našu savjest i zovući nas na buđenje, na otpor i obračun s demonima prošlosti, ne samo s Pujtom i Heštom kao simbolima naših unutrašnjih sukoba, nego i s 'demonima'  na društvenoj razini, pa i onima u suvremenoj Hrvatskoj. 

'Črna mati zemla' je velika ansambl predstava u kojoj svi glumci raskošno i uvjerljivo, ovisno o veličini i važnosti uloge, pridonose ljepoti i kvaliteti cjeline. To je posebno vidljivo u onim koreografiranim, simboličkim scenama, u kojima glumci nastupaju kao kolektivno tijelo, primjerice kao seljani na sprovodu, đaci u školi, nogometaši na igralištu ili djeca u igri, stvarajući lijepe, pamtljive slike.

Ipak, neke glumce valja posebno istaknuti. Glavnog junaka Matiju Dolenčeca tumači mladi glumac Adrian Pezdirc, koji je svoj talent već naznačio u 'Čarobnom brijegu' Janusza Kice. On svom liku pisca u krizi, koji sebe bezrazložno okrivljuje za smrt svojih sugrađana i koji s obitelji napušta Međimurje te gradi novi život u urbanom Zagrebu, daje potrebnu notu nemira, nervoze i naivnosti, ali i smušenosti i agresivnosti, ne postavljajući se prema svojoj prošlosti kao sudac, već kao promatrač spreman da shvati i oprosti. Pezdirc je posebno uvjerljiv u dramatičnom sukobu s Pujtom i Heštom te u onim situacijama kad zajedno s Malim Matijom (Nikola Ljutić/Leon Bujanović) predočava izgubljenost i povučenost dječaka koji se bezrazložno optužuje za smrt oca. 

Drugog junaka, nesretnog i traumatiziranog dječaka Franju Klanca, žrtvu roditelja alkoholičara, posebno agresivnog i primitivnog oca, te pedofila s nogometnog trenera, izvrsno utjelovljuje mladi Dado Ćosić, donoseći na scenu svu tragiku svog lika te njegovo začudno razumijevanje situacije i pomirenost sa sudbinom. Njih dvojica u isto vrijeme pokazuju dva pola obiteljskog odgoja, odnosno dva raspleta obiteljskih situacija u kojoj niti jedna nije bila idealna, ali je ipak ona Franje Klanca bila kudikamo užasnija, bez potpore i usmjeravanja, stoga je 'Črna mati zemla' u isto vrijeme predstava o važnosti roditeljstva i o presudnom utjecaju koji obitelj može imati na budućnost i samoostvarenje djeteta. 

Urša Raukar je naprosto briljirala u ulozi brižne i tople bake te je dobro savladanim međimurskim dijalektom, pokretima tijela, načinom hoda i gestama (nezaboravno tjeranje kokoši šibom!) odlično predočila svijet međimurskog sela te sublimirala likove svih baka koje su na pozitivan način odredile mnoga djetinjstva i seoska dvorišta. Ulogu majke, razapete između vlastite boli i stvaranja uvjeta za kakav-takav život obitelji nakon smrti supruga, izvrsno je utjelovila Doris Šarić Kukuljica, sublimirajući snagu i jakost svih onih žena koje nose i obitelj i kuću na svojim leđima. Odlična je bila i Suzana Nikolić koja je svoj lik učiteljice gradila na humoru i karikaturi, omogućujući time da slike iz Titovog razdoblja (indoktrinacija djece u školama) te Tuđmanovog vremena (bezrezervno slavljenje Lijepe Naše) profunkcioniraju kao ironični društveni komentar.       

Od ostalih valja još spomenuti Pjera Meničanina i Milicu Manojlović kao Heštu i Pujtu, čudne, zloguke likove koji nas tjeraju na pogreške i odvlače s 'pravog' puta, u izolaciju i krivnju, zatim Natašu Dorčić i Miju Biondić kao Ivu i Dinu, Doru Polić Vitez kao Tetu, ali i Lidiju i Tereziku Kunčec, Barbaru Prpić kao Milicu i Suzanu, Nadeždu Perišić Radović kao Franjinu majku te Damira Šabana, Danijela Ljuboju, Zorana Čubrila, Jasmina Telalovića i Mateja Videka, koji su pokazali veliku posvećenost svojim ulogama. To je osjetila i publika pa je cijeli ansambl na kraju pozdravila dugotrajnim ovacijama.