Dugogodišnji ravnatelj kazališta u Frankopanskoj i danas mu se s vremena na vrijeme vraća kao zanatlija siguran u resurse i stoga ne čudi da upravo u njemu najviše riskira, a da zapravo ne riskira uopće. Iako mu je u posljednjih nekoliko godina najveća uspješnica ipak bila HNK-ov 'Građanin plemić', u međuvremenu je i u Gavelli skupio nekoliko radova koji ne moraju nužno ostati nezapamćeni. Predstava 'Candide ili optimizam' naslanja se ipak više na njegove izlete u Satiričko kazalište Kerempuh, 'Čudo u Poskokovoj Dragi' i 'Krletku'. Umjesto otklona koji bi rezultirao posvećenošću publike i dao novi scenski život velikom izvorniku, i ovoga puta redatelj je želio postići uspješnost modela pučkog kazališta, ali takvog koji se, najprije izborom predloška, a onda i brojnim referencama, pokušava prikazati uzvišenijim od samoga sebe.

Voltaireov tekst jest satira svog vremena koja u izvedbi može podleći aktualiziranju, pa ne samo današnje priglupo obožavanje spektakla očekivano završava scenskim slikama nalik spektaklu koje mu se pritom otvoreno rugaju i istovremeno prikriveno obožavaju te na njemu profitiraju. Ako danas već sve jest cirkus u kojem podjednako ozbiljno prijete i nuklearne bojeve glave i plastične ikone i drugo pismo, onda i 'Candide', kao vrhunski rugalački prethodnik, može, a vjerojatno i mora biti inficiran sadašnjim poveznicama, od televizijskih sapunica do sveprisutnog glazbenog šunda.

Nije to nimalo nelegitiman postupak niti iznevjerava original u sižejnom smislu, jer ovakav 'Candide' gotovo je detaljna ilustracija putešestvija i dogodovština kao sastavnih dijelova te bajke za odrasle. Međutim čak i ako se željelo od njegove biti, a to je kako preživjeti svijet nakon što ga se upoznalo, učiniti farsu, ta je namjera poništena finalnim obratom, ujedno jedinim konceptualnim redateljsko-dramaturškim uplivom u izvornik. No 'Candide' nije i ne može biti odjek onostranog ili tumačenje snova, jer njegova gorka inspiracija jest zbilja iz koje se ne može izvući, pa joj se zato i ruga. Čuvena posljednja rečenica o potrebi obrađivanja vlastitog vrta simbolička je i profetska, ali i krajnje realna, koliko već to može biti bilo što u kazalištu. Ona je završetak potrage s kojim se ne treba apriorno složiti, ali joj treba dopustiti da 'radi'. U ovoj predstavi su joj brzopleta kritika spektakla kroz spektakl i zasićenost imitacijama oduzeli tu mogućnost.

Inzistiranje na gegu i persiflaži pomoglo je nekima od izvođača, najviše Franji Dijaku koji je očito u izvanrednoj formi i ponovno, ali sad bitno spremniji, ulazi u 'ligu za prvaka'. Odmah do njega je Janko Rakoš, odani sekundant koji zaslužuje glavu komičnu rolu u osmišljenijem repertoaru. Naslovna uloga u ovom je specifičnom slučaju ujedno usluga koju je teško tako nazvati, jer Candide može biti ili vječno čuđenje, što podrazumijeva i određenu intelektualnu insuficijenciju, ili neodrasli dječak, što pak limitira glumačku ekspresiju. Enes Vejzović se bez taštine upustio u igru, znajući da lovorike odnose drugi, pa kroz predstavu prolazi gotovo neprimjetno, koristeći tek svoj uobičajen arsenal grimasa razrogačenih očiju i ne potpune prisutnosti. Pored svih pohvala koje njezinoj tjelesnosti izgovara cijeli ansambl, Nataša Janjić Lokas kao Cunegonda ni ne može drugo do igrati lutku, sve do finala koji kostimu i maski duguje jednako koliko i njezinoj vještini.

Sve što je Krešimir Dolenčić uspio ovom predstavom mjeri se uspjehom glumaca, jer pored Jelene Miholjević, koja je velika i u epizodama, ovoga puta i Barbara Nola i Siniša Ružić, ali i Mirjana Majurec, Duško Valentić i Đorđe Kukuljica u nešto manjoj mjeri, suvereno vladaju svojim dijelom pozornice, ali ponekad i gledališta.

Zanatska vještina kojom Dolenčić oprema spektakl već je poslovična pa ni ovdje nije zakazala, što samo znači da između 'Krletke' i 'Candidea' nema velike razlike. A trebalo bi je biti, s obzirom na to da Voltaire nije Calderon, niti mu je namjera bila pokazati da je buđenje iz noćne more moguće. Osim toga, suprotno onome što predstava prvenstveno sugerira, 'obrađivanje vlastitog vrta' podrazumijeva i nešto više od redovitog izvršavanja bračnih dužnosti.