Mjuzikl je žanr kojim se publika osvaja na, barem naizgled, najlakši mogući način. Nije opera kojom se treba nešto ozbiljnije baviti, a nije ni tek niz plesnih ili glazbenih točaka, nego specifična forma koja dramaturgijom mora biti donekle suvremena, a izrazom jednako savršena dok se, s druge strane, od nje ipak očekuje i poneki obrat, čak do granica autoreferencijalnosti.

Prati je i prokletstvo da su mnogi mjuzikli pronašli i svoje vrlo uspješne verzije na filmu, što pozorničku inačicu čini pomalo suvišnom, osim za prave ljubitelje. No umjesto prijenosa u visokoj rezoluciji iz neke od svjetskih kuća, kazalište na Kaptolu ipak se s vremena na vrijeme zaista potrudi i zapne svim snagama da ni zagrebačka publika ne bi bila uskraćena za doživljaj koji nijedan film, bez obzira koliko kvalitetan bio, ne može ponoviti.

Naravno, mjuzikl je zbog svega toga i izuzetno zavodljiv, jer ako je spoj priče i glazbe dovoljno zanimljiv, on nudi čak i kompenzaciju. Sastavnice, naime, rade jedna za drugu, pri čemu pokrivaju nedostatke i ističu kvalitete čak i u lošijim primjerima, a licencirana produkcija kakva je već gotovo polustoljetnim životom na pozornici provjeren 'Cabaret' nije jedna od njih.

Hit Joea Masteroffa sa songovima Freda Ebba i Johna Kandera ima i svoj zasebni život u filmu Boba Fossea, pa je izbor utoliko siguran jer svjesno i vrlo proračunato igra na poznatost predloška koliko i zavodljivost melodija koje prepoznaju ili vole čak i oni koji ne znaju njihovo porijeklo. Time je već pola posla odrađeno, a kad se tome pridoda i u žanru iskusna i uspješna redateljica poput Dore Ruždjak Podolski sa svojim timom suradnika, rezultat je velika i moćna predstava.

Ono što međutim pomalo smeta kod 'Cabareta', unatoč svim njegovim vrlinama, to je što za njega nema nikakvog razloga osim zanata i profita. Njegova je postavka jasna, kao i zahtjevi same kuće, ali i publike koja će nesumnjivo nekoliko mjeseci puniti dvoranu do posljednjeg mjesta.

Pitanje je ipak zašto: zbog doživljaja filma uživo, zbog songova koje već svi znaju ili zato da se jedna ljubavna priča u nesklonim vremenima i na zaista zanimljivom mjestu ponovno doživi i proživi u kazalištu? Odgovor glasi: da. Jer bilo bi zaista iluzorno očekivati da se ovom predstavom u tako profiliranom kazalištu željelo bilo što reći o fašizmu, činjenici da ekonomska kriza uvjetuje i društvenu ili o tome da je građanska hrabrost materijal koji se u svemu tome posebno brzo troši.

Svega toga u ovoj predstavi ima zapravo onoliko fino dozirano koliko je potrebno za uspješnicu koja nije problematična i u kojoj glazba ipak igra veću ulogu od svega ostaloga. Kako inače objasniti činjenicu da jednak pljesak prati i sasvim benigne ljubavne songove, provokativne višeznačne aluzije iz noćnog kluba gdje sve maske padaju i programatski zlokobnu 'Tomorrow belongs to me'?

Za to naravno nije kriva ni redateljica, koja je sve vrlo točno postavila, ni scenograf Ivo Knezović, koji je funkcionalno i lako izmjenjivo opremio scenu, ili pak koreografkinja Petra Hrašćanec, koja je rasplesala ansambl zahtijevajući i dobivši puno kako od dramskih glumaca, tako i od sasvim solidnih Komedijinih plesača.

Sasvim sigurno nisu krivi ni Dražen Čuček, koji kao sveprisutni Majstor ceremonije opravdava sva očekivanja, ni Renata Sabljak, pjevačica i glumica zbog koje ova vrsta kazališta ima budućnost, ali koju ipak nije trebalo pretvoriti u živu kopiju Lise Minelli. Baš kao ni Ronald Žlabur, Jasna Bilušić, Dražen Bratulić ili Davor Svedružić…

Cilj svih njih je jasan - obaviti svoj posao što bolje. U tome su i uspjeli, jer imitacija je gotovo vrhunska. Zato one ptice koje su zobale grožđe s platna u čuvenoj usporedbi umjetnosti kao interpretacije i umjetnosti kao kopiranja već čekaju prve reprize na Kaptolu.