Sjećanje se sastoji od fragmenata ili, kako piše Julian Barnes u romanu Osjećaj kraja, “od dronjaka i krpica”. Fragmente povezujemo u priče, pa time svoju prošlost naknadno manje ili više konstruiramo i zamišljamo, pri tome često postajući uvjereni u nešto što se možda nije nikada dogodilo ili se barem nije dogodilo na način na koji se mi toga sjećamo. Čak je i tzv. velika povijest, kolektivna priča o kolektivnoj prošlosti mnogo više podređena konstruiranju, naknadnom osmišljavanju i otkrivanju uzročno-posljedičnih veza, nego što se to priznaje. Istina, postoje dokumenti, tragovi, svjedočenja, predaje, pouzdani znakovi itd., ali – je li se sve odigralo upravo tako kao što se tvrdi?
Novi, na hrvatski nedavno prevedeni roman Juliana Barnesa Osjećaj kraja govori upravo o nepouzdanosti sjećanja, o pješčanim dinama prošlosti koje stalno mijenjaju oblik pa ih ne možemo precizno upamtiti koju god mnemotehniku primijenili. Značenjski roman problematizira upravo varljivost naših predstava o sebi i o drugima, o našoj prošlosti i našim životima, dakle samo vrijeme koje se, piše Barnes, ne može nikada sasvim razumjeti.
Rekonstrukcija prema fragmentima
Roman počinje s fragmentima, dronjcima i krpicama sjećanja, iz čega se razvija elegantno komponirana romaneskna minijatura. Unutarnji dio zapešća, grudice sperme po slivniku, rijeka koja brza uzvodno, voda za kupanja koja se ohladila iza zatvorenih vrata... to su bljeskovi sjećanja s početka romana iza čega slijedi rekonstrukcija, preslagivanje, osmišljavanje i pripovijedanje jednoga života. Te bljeskove sjećanja u sebi nosi glavni lik Tony Webster koji je ni dobar ni loš, ni osebujan ni beznačajan, ni klasični junak ni antijunak, već, kako opetovano ističe pisac, prosječan, a upravo od sjećanja prosječnih, “sjećanja preživjelih”, ni pobjednika ni gubitnika, sastoji se i sama povijest.
Roman se razvija tako da se Tony prisjeća svoga odrastanja, studiranja, buntovništva i svojih prijatelja, posebno jednoga od njih, Adriana Finna koji je pak bio po mnogo čemu poseban. Nakon Tonyjeva prekida s Veronikom, Finn i ona počinju ljubavnu vezu, no uskoro Finn počini samoubojstvo. Nakon četrdesetak godina Tony dobiva neobičnu ostavštinu, i na tom mjestu romana Barnes započinje virtuoznu igru sjećanja i pamćenja, rekonstrukciju događaja u kojoj će se utvrditi da ništa nije onako kako se činilo, tj. da Tonyjevo pamćenje nije samo puno rupa, nego se i tijekom godina stvaraju novi prečaci između upamćenih fragmenata, nove neuronske mreže koje stvaraju nove verzije davnih događaja.
Ključni potez u obratu partije romana čini jedno pismo, točnije raskorak između Tonyjeva sjećanja na pismo koje je napisao Veronici i Adrianu i stvarnog sadržaja pisma, dakle razlika između sjećanja svjedoka i dokumenta. Taj detalj već pokazuje svu Barnesovu pripovjedačku akrobatiku, u kojoj se ne samo obrću pozicije figura nego se i gradi odmjerena značenjska slojevitost romana: privatna povijest i osobno sjećanje upućuju na problematiku pouzdanosti kolektivne povijesti, pa na metafizičko promišljanje naravi vremena u doba bez Boga. Pred kraj romana Barnes iznova izvodi neočekivani skok, pa se sve dotada ispripovijedano rasvjetljava novim interpretacijskim signalima, čime pisac pokazuje da i tonyjevski „prosječan“ život ima svoje tajne.
Precizan mehanizam romana
Osjećaj kraja nastavlja se u mnogome na raniju Barnesovu knjigu Nema razloga za strah u kojoj je pisao o smrti oca i majke, o svojim i bratovljevim različitim sjećanjima na iste događaje, o strahu od mrtvog tijela, o smrti nekih pisaca, njegovih nekrvnih predaka. Iste tematski sklopovi: starenje i osjećaj kraja, sjećanje i pamćenje, način na koji sebe vidimo i način na koji nas vide drugi. I dok je u toj knjizi kombinirao autobiografsko i esejističko i pisao u bujicama asocijacija i digresija ne vodeći računa o kompoziciji i savršenoj usklađenosti motiva, u Osjećaju kraja on iste teme prevodi u fikcijske zakonitosti i gradi složenu i koherentnu narativnu strukturu. Ovdje svaki usputni motiv ili detalj, svaka „krpica sjećanja“ imaju svoju pripovjednu funkciju i upućuje na nešto, a takav tip artificijelnosti kod Barnesa – za razliku od nekih drugih pisaca-perfekcionista koji uštimavaju svaki kotačić romanesknog mehanizma – nije zamoran i ne ostavlja dojam pretjeranog konstruiranja.
Štos je u tome da u Barnesovu pisanju uvijek ima dovoljno humora, ironije i blagosti, čak sentimentalnosti prema vlastitim likovima te dovoljno igre s trivijalnim da taj pozadinski, racionalni i precizni rad na mehanici romana nije nametljiv.
Ipak, za razliku od ranijih romana poput Flaubertove papige, Engleske, Engleske, Ljubav, itd. i drugih, u Osjećaju kraja riječ je o drugom tipu preciznosti. Barnes tu nije toliko predan postmodernističkim igrama, intertekstualnosti i zezanju sa žanrom i tradicijom. Izraz mu je smireniji, manje se zanosi metatekstualnim driblanjima, ali i dalje ostavlja dojam lakoće i rafinirane zavodljivosti pripovijedanja. Sada je više usmjeren na složene psihološke profile, značenjske sklopove i postizanje kompaktnosti u romanu, u čemu će površnijem čitatelju sigurno nedostajati njegove efektne ranije akrobacije. No, takav diskurs očito se dojmio žirija Bookerove nagrade koji mu je, nakon godina izmicanja, napokon 2011. godine dodijelio tu nagradu, uspoređujući roman s klasicima poput Henryja Jamesa, dakle s psihološki snažnom ali, iz današnje perspektive, pripovjedački tradicionalnom pa i neuzbudljivom prozom.
Osobno sam bliže onima koji misle da je Barnes trebao svoga prvog Bookera dobiti još davne 1984. godine za roman Flaubertova papiga, tu virtuoznu i zabavnu rekonstrukciju marginalija jednog spisateljskog života. No, u konačnici na takvim nepravdama ne treba inzistirati; jedan, dva ili čak nijedan Booker nije važno. Nagrade ionako ne osiguravaju ulazak u povijest, jer književno je pamćenje složen i po mnogo čemu nepredvidiv mehanizam.
Julian Barnes: Osjećaj kraja, preveo Borivoj Radaković, VBZ, Zagreb, 2013.
