Virginia Woolf, jedna od najvećih modernih svjetskih književnica, esejistica, književna kritičarka, dijaristica, intelektualka svog, a još više našeg doba, imala je nesreću, kao i brojne druge, da se o njenom privatnom životu više i piše i govori nego o samim djelima. Izravna je to posljedica, ne samo javne znatiželje kojoj se nije odolijevalo ni u 20. stoljeću, nego i života i stvaranja u muškom, književnom svijetu.

Po prvi puta, hrvatska publika, zahvaljujući nakladničkoj kući Bodoni, ima priliku čitati njene dnevnike koje je pisala cijelog života. Dnevnike je pisala od 1918. do 1941. godine, a njen ih je suprug, Leonard Woolf priredio i prvi je puta izbor iz tih dnevnika objavljen 1953. pod naslovom „Dnevnik spisateljice“.

„Dnevnici spisateljice“ prvi put na našem jeziku

Kod nas se, taj izbor iz dnevnika, pojavljuje u prijevodu Ande Bukvić Pažin, nakon sedamdeset i jednu godinu. Ta sedamdeset i jedna godina mjera je naše uskraćenosti i zakinutosti, mjera naših nemogućnosti i neznanja da se približimo njenom tekstu, tiho, polako i oprezno, onako kako se približavamo vulkanskoj lavi da bismo, ipak, vidjeli nešto toliko moćno i razorno, prizoru koji se pamti. Woolf nije bila ispred svog vremena, nego je, kao jedna od rijetkih, bila – vrijeme. U njenim su dnevnicima sve naše radosti i bolesti, naše patnje i brige, sve ono što nas je mučilo i proganjalo, slojevi vremena i svjetova i okolnosti u kojima smo živjele, odrastale, bile mi s dalekog američkog juga ili unutrašnjosti istočne Europe. Između nas i nje, uvijek ljubav, između nje i svijeta, uvijek podla znatiželja, uvijek osude, nikad tekst.

U jednom od dnevničkih zapisa iz 1919. godine, Woolf se pita: “Kakav bih voljela da je moj dnevnik? Da je labavo spleten, a opet da nije neuredan, dovoljno rastezljiv da prigrli sve uzvišeno, neznatno i prekrasno što mi padne na um. Voljela bih da nalikuje na neki duboki stari stol ili prostrani sanduk u koji ubaciš gomilu svakakvih sitnica, a da ih i ne pregledaš. Pa da se vratim, nakon godinu ili dvije, i otkrijem da se zbirka sama od sebe posložila i pročistila i skupa srasla, kao što to pohranjene stvari misteriozno znaju, u kalup dovoljno proziran da odražava svjetlost naših života, a da je ipak čvrst i stabilan, s distancom umjetničkog djela. Glavna potreba, mislim dok ponovno čitam svoje stare sveske, nije glumiti cenzora, već pisati prema raspoloženju i bilo što o bilo čemu; zaintrigiralo me kako sam birala puke nasumičnosti, i vidjela sam značenje gdje ga tada uopće nisam vidjela.“

“Strast kreacije, eksperimentalni poligoni"

Nataša Govedić, književna i kazališna kritičarka, u pogovoru Bodonijevim Dnevnicima spisateljice, piše kako su oni „njezino utočište, vježbalište, promišljalište, 'dobar dan, draga sablasti mojeg jastva', metoda koncentracije, dvojnici, sklonište, avantura, strast kreacije, eksperimentalni poligoni, organizmi, prijateljski sugovornici, psihoterapija, bojište sa samom sobom, zaroni u najprivatnije, kritičke bilježnice, planovi romana, kao i dozvola za sitno, površinsko praćakanje u plitkom bazenu socijalnih tračeva, stezulja i iznevjerenih ili ostvarenih očekivanja.“

Prevoditeljica Anda Bukvić Pažin za tportal objašnjava kako je „dnevnik divan žanr za čitatelje, jer je fragmentaran i neposredan, donosi nam izvatke iz života kako se živi, od dana do dana, i zato se u dnevnik u svakom trenutku možemo 'uključiti', početi čitati od bilo koje godine ili zapisa. Kontekst nije toliko bitan, koliko neposrednost doživljenoga“.

Za prevoditeljicu, pak nije tako, objašnjava Bukvić Pažin, jer ona mora znati puno kako bi rekla dovoljno, odnosno točno onoliko koliko je autorica u svom dnevniku rekla – ali mora znati i sve ono što je autorica prešutjela, da na odgovarajući način oblikuje ono izrečeno. Morala sam, dakle, rekonstruirati život, ali i tekst, koji do naših čitateljica i čitatelja ne dolazi u svom integralnom obliku, već kao izbor iz cjeloživotnog dnevnika Virginije Woolf koji obuhvaća 30-ak svezaka.

“Budući da se dnevnik primarno pišemo sebi, on ne objašnjava, već je prepun samorazumljivosti. Čitatelji ne moraju znati na što se odnosi baš svaki inicijal, slovo, maglovita referenca – ali prevoditeljica mora, jer prevođenje nije prijenos riječi, već njihova smisla i međusobnih odnosa. Ukratko, prijevod Dnevnika spisateljice bio je forenzički, a pomalo i arheološki pothvat. U dnevniku je mnogo opisa autoričina unutarnjeg svijeta i kompleksnih promišljanja o literaturi koju je čitala i koju je stvarala, ali Virginia Woolf često se družila s raznolikim ljudima, o kojima također piše“, izjavila je Bukvić Pažin.

Sve one koje danas pišu, stvaraju, javno djeluju, u bilo kojoj umjetničkoj disciplini , izišle su ispod njenog kišobrana. Zato ovaj Dnevnik nije samo – dnevnik – nego jedna velika i važna prozna knjiga u kojoj su njene teme i danas naše teme, njene borbe i naše borbe. A politički stav o slobodi i autonomiji u životu, istoznačan je slobodi i autonomiji u književnosti.

“Pisanje nije hobi, autorica ima imati sobu i plaću“

Zbog toga, Nataša Govedić, ističe za tportal, kako naša kultura, još sporije od britanske profesionalizira vokaciju književnice (još puno ranije preveli su se njeni eseji i romani), a ona svakim svojim dnevničkim zapisom inzistira na tome da autorica mora imati svoju sobu, svoju plaću, pa čak i svoju izdavačku kuću.

“Jer bez toga nema ozbiljne posvećenosti pisanju. To nije hobi. To su temeljni uvjeti rada. Zato je Woolf i dalje ispred nas, predvodnica. I zato su njeni 'Dnevnici' revolucionarni. I zato nam kasno stižu: našoj kulturi se ne sviđa vrsta zahtjeva koji postavlja Woolf. Mi bismo radije 'čilali' nego se ičemu duboko disciplinirano posvetili. Ali istina je drukčija: hoćete biti pisac? Onda morate stalno čitati. Ne samo pisati. Čitati bar jedan prozni tekst na dan, a tu je i dnevna doza esejistike, poezije, ponekad i drame, naravno i filozofije, dakle stalnog rada na vlastitoj uronjenosti u nijanse i mogućnosti jezika. Jedino tako mogu se uspostaviti unutarnji kriteriji“, izjavila je Govedić.

Opus Virginije Woolf nastajao je, podsjeća Bukvić Pažin, od 1915. do 1941. i davno i nedavno, kako se uzme.

“Po živom interesu koji ne jenjava vidimo da su njezine teme i bavljenja još i danas aktualna, zato i jest klasik, a meni se čini da je i njezin jezik takav. To nije nikakav stari, arhaični engleski, već dapače: leksički i strukturno iznimno je živ, moderan i aktualan. Možda usporedba nije žanrovski dosljedna, ali Virginia Woolf koju je Tomislav Ladan čuo u svome prijevodu Svjetionika iz 1974., prepunom imperfekta i aorista kroz koje se današnje čitateljstvo teško probija, nije Virginia Woolf kakvu sam ja čula u dnevniku“, dodaje Bukvić Pažin.

“Njen jezik nije obilježen arhaičnostima, a nisam ga ni osuvremenila“

Nije vidjela potrebu, ističe, da njezin jezik obilježava bilo kakvim arhaičnostima, a nije ga ni osuvremenila – jednostavno ga je, kaže, pustila da bude takav kakav jest, ponegdje uz malo patine na mjestima gdje joj se to učinilo potrebnim.

“Trudila sam se skovati nove zanimljive riječi kad mi se činilo da je ona bila kreativna s jezikom, i svjesno sam odlučila što manje posezati za internacionalizmima i posuđenicama iz engleskog – ironično, ali mislim da sam patinu dobila upravo tom odlukom, da više koristim hrvatske riječi koje danas ne žive u svakodnevici, već isključivo u književnosti“, rekla je Bukvić Pažin.

Govedić objašnjava i kako nam je teško prihvatiti, iako nam je to i Krleža objašnjavao u svojim romanima, dramama, poeziji, da svako stvaranje počinje od kritike (nismo svjesni da donošenje odluke o temi djela već jest prva kritička odluka, a kamoli sve naše daljnje odluke o stilu), pa ako onda to naše stvaranje - upravo kao kritički proces - pošteno obavimo sa samim sobom, onda se kritika nastavlja i javno: uvući ćemo u razgovor i profesionalne čitatelje.

“Woolf to savršeno razumije, zna da intuiciji treba stalna refleksija, prihvaća erudicijsku disciplinu, s vremenom zbog toga postajući naš oslonac a ne 'emocionalno nestabilna autorica koja se ubila'“, dodaje Govedić.

Objašnjavajući zašto se odlučila za riječ spisateljica, a ne književnica, Bukvić Pažin priznaje, kako je naslov promišljala dugo, i imenicu writer, i neodređeni član koji se nalazi u sklopu te imenske fraze.

“Riječ spisateljica bolje čuva centralni pojam“

“Od neodređenog člana sam dosta brzo odustala – izvorniku bliskiji Dnevnik jedne spisateljice činilo mi se nepotrebnim isticati u današnjem kontekstu – dobro znamo tko je ta jedna spisateljica, zato njezin dnevnik i objavljujemo; ne zato što je jedna, a, već zato što je baš ta, baš Virginia Woolf“, dodaje Bukvić Pažin.

A što se 'spisateljice' tiče, dodaje, i nadasve egalitarna odsutnost roda u većini engleskih imenica vrlo je nepraktična u hrvatskom jeziku, gdje se svakim sufiksom iznova trebate binarno opredijeliti.

“Bilo mi je jasno da writer u naslovu mora biti u ženskome rodu, ali do zadnjeg sam trenutka odlučivala hoće li Virginia u dnevniku biti spisateljica ili književnica. Mada je riječ književnica poticajnija u smislu jednakosti, jer ima svoju preciznu mušku varijantu, izbor je pao na spisateljicu: svjesna sam njezinih ograničenja, ali smatram da ima i široko polje mogućnosti i stvaranja dodanih vrijednosti i značenja. Osim toga, riječ spisateljica bolje čuva centralni pojam, pisanje, i čuva zvučnost i protočnost samoga naslova", zaključuje prevoditeljica.