Vjerni čitatelji Borisa Dežulovića češće će zaplakati od jada nego se nasmijati nad seciranjem hrvatske stvarnosti, čime se bavi ovaj pisac i novinar u svojim kolumnama svakog tjedna. Ugovarajući s đavlom, Dežulović ne prešućuje gramzivu Crkvu, loše političare ni mjerače kukuruza. No to mu se očito vratilo na najbanalniji mogući način, kad je njegov roman 'Jebo sad hiljadu dinara'*, prvi put izdan prije čak četiri godine u biblioteci Premijera Jutarnjeg lista, novi izdavač V.B.Z. u ponovljenom izdanju odlučio reklamirati na HTV-u, i to tako da umjesto riječi 'jebo' pusti ton cenzure 'biip'. Iz V.B.Z.-a uvjeravaju nas da je 'biip' marketinško sredstvo. Isto sredstvo izdavač pritom nije upotrijebio na naslovnici knjige, koja u reklami pokriva polovicu ekrana televizora.

Zamislite, primjerice, da danas netko ponovi izdanje Marquezova romana 'Sjećanje na moje tužne kurve' izdanog 2006. i da u reklami umjesto 'kurve' kaže 'biip'. Bi li vas zaintrigiralo!?

Kako nam nije nam dano suditi o marketinškom umijeću, možemo tek primijetiti da bi rijetko koji odrastao čovjek mogao povjerovati da je 'biip' atraktivniji od riječi 'jebo', a posebno nakon što hrvatska, a bome i javnost cijele regije, zna da je poznati i odlični pisac Boris Dežulović svoj drugi roman još 2005. naslovio 'Jebo sad hiljadu dinara'. Nije da je riječ o novom Danu Brownu ili nastavku 'Tajne', ne radi se o romanu nekog anonimusa, već o drugom romanu Borisa Dežulovića, kojeg su čitatelji, kao i kritika, željno očekivali prije nekoliko godina ne bi li mu prilijepili etiketu prokletstva drugog romana ili obrnuto, ne bi li ga podigli u zvijezde.

Kontaktirali smo Dežulovića prezaposlenog na Sajmu knjiga u Novom Sadu. Nije vidio reklamu na HTV-u, a na famozni 'biip' od srca se nasmijao.

'Očito je da moj izdavač pazi na senzibilne uši u Hrvatskoj, koje ne mogu čuti glagol 'jebati'. Kad sam gostovao kod Aleksandra Stankovića u 'Nedjeljom u dva', cenzurirali su me kada sam izgovarao 'ustaške pičke'. Nije cenzurirana riječ 'ustaške', nego je tonom 'biip' prekrivena riječ 'pičke', iz čega proizlazi da u Hrvatskoj nisu problematične i neprimjerene ustaše, nego su to pičke', rekao je Dežulović.

'Cenzurirali su jedinu hrvatsku ravnopravnu i legalnu riječ iz naslova, a nisu dirali ni dinare niti hiljadu. Valjda da se gledatelje hrvatske dalekovidnice poštedi jebavanja', dodao je.

'Smiješan je i licemjeran taj naš odnos prema psovci. Najmanji problem je u pičkama i jebanju, to je zadnja stvar koju treba cenzurirati i od koje trebamo štedjeti djecu i tradicionalnu hrvatsku obitelj jer su i pička i jebanje preduslovi za postojanje i djece i te tradicionalne obitelji. Stoga, čuvajte se ustaša i dinara, a ne pičke', zaključio je Dežulović, čemu jedino možemo dodati - čuvajte se ((auto)cenzuriranog) marketinga.

* 'Jebo sad hiljadu dinara' rečenica je što ju je u istoimenom romanu Borisa Dežulovića trebao izgovoriti, a nije, Pako, i to zanosnoj trafikantici Ćoravoj Žuži. Njegov život dijelio se na dva kolosijeka, a neizgovaranjem spomenute rečenice odabrao je pogrešni. Nije dobio priliku napustiti ratno područje Strmodola i završio je u borbi u hrvatsko-bošnjačkom ratu.