Jedan od najfascinantnijih pothvata u povijesti svjetske kinematografije, koji je nastajao više od jedanaest godina ne koristi arhivski materijali, već se sastoji isključivo od intervjua s logorašima, nacistima i ljudima koji su živjeli u blizini logora ili radili u njima.

Autor je snimao sugovornike u četrnaest zemalja, a neki od bivših nacista pristali su samo na tonsko snimanje. Njih je snimao skrivenom kamerom, a kad je jednom prilikom razotkriven, bio je fizički napadnut te je mjesec dana proveo u bolnici.

U velikoj anketi časopisa Sight and Sound iz 2014. godine među filmskim stvarateljima, kritičarima, kustosima i sveučilišnim profesorima, Shoah je zauzeo drugo mjesto najboljih dokumentarnih filmova svih vremena, podsjeća se u najavi.

Kako se ističe, intervjui sa sugovornicima su impresivni u svojoj podrobnosti i intrigantnosti, a impresionira i Lanzmannova pozornost posvećena prostorima gdje ih je snimao, interijerima i eksterijerima, koji su redovno puni atmosfere.

"Sjajna je i kreativna odluka da ponekad snima i izvanjske prostore na putu do sugovornika, te posebno mjesta stradanja, nekadašnja stratišta, kojima pušta da govore sama za sebe, preobražena, no ta preobraženost samo pridonosi emotivnoj i misaonoj dubini", dodaje se.

Dok je kritika hvalila film, službena Poljska tog vremena je bila nezadovoljna, žestoko prigovarajući Lanzmannu da je Poljake prikazao isključivo kao sudionike provođenja holokausta, posve ignorirajući one koji su Židove spašavali.

On je objasnio da je kao autor odlučio da u film neće uvrstiti snimljene razgovore s pripadnicima pokreta otpora, smatrajući da bi tako nepotrebno proširio ionako iscrpno obrađenu temu. Ta vrsta materijala javno je dostupna kao dio Kolekcije Shoah u Filmskom i video arhivu Stevena Spielberga.

Program je realiziran u suradnji s Goethe-Institutom u Hrvatskoj i Veleposlanstvom Države Izrael.