U predizbornoj kampanji za američke predsjedničke izbore 2008. godine, demokratski kandidat Barack Obama obećao je da će ukinuti kontroverznu praksu izvansudskog pritvaranja i ispitivanja osumnjičenih terorista koju je nakon napada 11. rujna uveo George W. Bush. Pošto je sljedeće godine ušao u Bijelu kuću, činilo se da će Obama ispuniti svoje obećanje: zabranio je korištenje određenih tehnika ispitivanja - ono što se u drugim dijelovima svijeta zove mučenje - te naredio zatvaranje zatvora u Guantanamu u roku od godine dana. Danas, više od trinaest godina kasnije, američki vojni zatvor u Guantanamu još uvijek postoji, a ondje je zatočeno četrdesetak ljudi. I ne samo da postoji, nego istodobno služi i kao zloglasni podsjetnik svjetskoj javnosti - ako je ikakav podsjetnik uopće potreban - da i najveća svjetska sila, koja se ponosno predstavlja kao zemlja vladavine ustava i zakona, ponekad poseže za pravno i moralno upitnim metodama.

Godinama se spekuliralo o tome što se u Guantanamu zaista događa: novinari su istraživali, razne udruge za ljudska prava sastavljale su izvješća, kongresnici su tražili objašnjenja, objavljivani su iskazi "zviždača". Ipak, da bi svijet doista dobio izravan uvid u zbivanja iza elektrificirane ograde unutar američke vojne baze u Guantanamo Bayu na samom jugu Kube, bila je potrebna jedna knjiga. Točnije, bila je potrebna upornost, snalažljivost i hrabrost jednog inženjera iz Mauretanije koji je tu knjigu napisao.

Slahi je knjigu napisao na engleskom jeziku kojega je naučio u zatočeništvu

Mohamedou Ould Slahi uhićen je u kasnu jesen 2001. pod sumnjom da je kao pripadnik Al Kaide sudjelovao u organizaciji napada na New York i Washington. Nakon nekoliko mjeseci ispitivanja na CIA-inim lokacijama u Jordanu i Afganistanu, bez formalne optužnice prebačen je u Guantanamo gdje je ostao sljedećih 14 godina. Tijekom nekoliko ljetnih i jesenskih mjeseci 2005. godine Slahi je na engleskom - jeziku koji je naučio u zatočeništvu - rukom ispisao 466 stranica u kojima je opisao svoju zatvorsku svakodnevicu ispunjenu raznim oblicima mučenja, te okolnosti koje su dovele do njegova uhićenja. Pisati je počeo sporadično nakon što mu je omogućen prvi susret s odvjetnicama Nancy Hollander i Sylvijom Royce iz njegovog pro bono odvjetničkog tima. Pisao je kako bi im pojasnio svoju stranu priče, ali i kako bi istodobno sredio vlastite misli i sam sebi objasnio neke stvari. Te 122 tisuće rukom ispisanih riječi američka je vlada smatrala strogo povjerljivim dokumentom koji bi mogao naštetiti nacionalnoj sigurnosti. Rukopis je pohranjen na sigurno mjesto, a njegovo objavljivanje je zabranjeno. Slahijevi odvjetnici sljedećih su godina na raznim sudskim instancama pokušavali ukinuti tu zabranu, što su napokon i uspjeli: "Dnevnik iz Guantanama" - doduše uz brojne "uredničke" intervencije američkih obavještajaca - objavljen je početkom 2015.

Ta jedinstvena knjiga u kojoj su na gotovo svakoj stranici dijelovi teksta zacrnjeni cenzorskim markerima, odmah po izlasku postala je bestseler diljem svijeta. Osobno svjedočanstvo zatočenika iz Guantanama ponovno je u fokus svjetske javnosti stavilo sumnjive prakse američkih obavještajnih službi, a Slahi, koji se tada još uvijek nalazio u istoj ćeliji u kojoj je deset godina ranije pisao svoje bilješke, postao je svjetski slavna osoba i simbol nedužno progonjene žrtve američkog "rata protiv terorizma". Knjiga je postigla golemi uspjeh ne samo zbog dokumentarističkog prikaza života iza rešetaka američkog vojnog zatvora i slikovitih opisa mučenja - "Dnevnik iz Guantanama" je puno više od toga. Slahijevi zapisi mogu se čitati kao "uznički dnevnik", povijesni dokument, biografija, priručnik za mučenje i bildungsroman. Ili kao uzbudljivi politički triler, a u tome je možda i tajna uspjeha te knjige. Slahi je opsežno opisao okolnosti svog uhićenja i zatočenja, stavivši se u ulogu nezaštićenog ljudskog bića suočenog s moćnim vojnim mehanizmom globalne velesile. No njegovo pisanje nimalo ne nalikuje na, primjerice, suhoparne autobiografije žrtava totalitarnih režima 20. stoljeća kakve se mogu naći u svim knjižarama - Slahijeva proza kao da je sišla sa stranica romana nekog visokotiražnog pisca krimića. Istodobno, Slahi piše s razumijevanjem za "drugu stranu", pokazuje neočekivanu toplinu prema svojim mučiteljima, ne osjeća gorčinu, a povremeno je i vrlo duhovit. Čitateljski dojam je da Slahi u "Dnevniku iz Guantanama" nema skrivenih namjera, odnosno da mu je jedina namjera iznijeti svoju priču na način koji smatra najpribližnijim istini. Dodatnu draž knjizi daju tamnim markerom precrtani dijelovi teksta koji čitatelje pozivaju da sami u svojoj mašti dopišu nedostajuće riječi i poglavlja - cenzura američke vlade u ovom slučaju možda je bila kontraproduktivna. Knjigu je uredio američki pisac i aktivist za ljudska prava Larry Siems, no on je, kako je sam rekao, samo oblikovao rukopis kao narativnu cjelinu, a u tekst je intervenirao samo kako bi "ispravio glagolska vremena i poredak riječi u rečenici". Odmah po izlasku knjige otkupljena su i filmska prava; početkom prošle godine premijerno je prikazan vrlo zapaženi holivudski film "Mauritanac: Dnevnik iz Guantanama" s Jodie Foster i Benedictom Cumberbatchom.

Prvi član svoje šire obitelji koji će studirati, prvi koji će posjetiti Europu, i prvi koji će letjeti zrakoplovom

Tko je uopće taj Mohamedou Ould Slahi i kako je postao "slučajni junak"? Je li on zaista tako simpatičan, otvoren i dobronamjeran? Je li baš takvo nevinašce kakvim se prikazuje? Rođen je u prosincu 1970. u mauretanskom gradiću Rossu na samoj granici sa Senegalom kao šesto od devetero djece nomadskog trgovca. Otac mu je preminuo dok je Mohamedou još bio dijete, a najvažnije nasljeđe koje je dobio u obitelji bile su vjerske poduke: već kao tinejdžer znao je Kuran napamet. Na prvi pogled, činilo se da ima prilično slabe životne izglede, no zahvaljujući marljivosti i darovitosti - bio je odličan učenik a posebno mu je dobro išla matematika - uspio je postići nemoguće: dobio je stipendiju njemačke zaklade Carl Duisberg Gesellschaft za studij u Njemačkoj. Postao je prvi član svoje šire obitelji koji će studirati, prvi koji će posjetiti Europu, i prvi koji će letjeti zrakoplovom.

Krajem ljeta 1988. došao je prvi put u zračnu luku u glavnom gradu Nouakchottu, istu onu iz koje će ga trinaest godina kasnije CIA-in posebni let prevesti na tajnu zatvorsku lokaciju u Jordanu. Kad je krenuo prema zrakoplovu koji ga je trebao odvesti na studij u Njemačku, Mohamedou je na trenutak oklijevao, no majka i braća su ga ohrabrili da nastavi - očekivalo se da će u Europi dovoljno zarađivati kako bi financijski pomagao obitelj. U Duisburgu je upisao elektroinženjerstvo, smjer telekomunikacije i računarstvo, ali studij nije završio. Barem ne od prve.

Ratovao je s džihadistima u Afganistanu, da bi kasnije priznao kako je bio mlad i naivan

Početkom devedesetih, mladići poput njega odlazili su u Afganistan u redove džihadističkih skupina kako bi se borili protiv tamošnje komunističke vlade. Zapad je takvu praksu aktivno poticao, pa se i njemački student Slahi početkom 1991. našao u kampu za obuku Al Kaide. Tamo je proveo sedam tjedana i usput naučio rukovati lakim oružjem. U Afganistan se vratio još jednom godinu dana kasnije kako bi sudjelovao u ratnim operacijama, ali se brzo razočarao zbog frakcijskih sukoba između suprotstavljenih muslimanskih milicija i vratio na studij u Njemačku. Godinama kasnije, objašnjavajući svoju odluku da ode u Afganistan, Slahi je rekao da je bio mlad i naivan, i "glup, jako glup". Ipak, nije bio baš tako glup pa je uspio diplomirati i zaposliti se kao inženjer u Duisburgu, gdje mu se pridružila njegova supruga. Par je devedesete mirno proživio radeći u Njemačkoj, ali Mohamedou je i dalje održavao kontakte s nekim ratnim drugovima iz Al Kaide, među kojima i sa svojim daljim rođakom Abu Hafsom al-Mauritanijem, koji je bio jedan od teoloških savjetnika Osame bin Ladena. Povremeno bi se čuli telefonom, a ponekad bi Slahi pomogao Abu Hafsu prebaciti novac u Mauretaniju. Kako nije mogao dobiti stalno boravište u Njemačkoj, Slahi je 1999. otišao u Kanadu gdje je između ostaloga vodio ramazanske molitve u montrealskoj džamiji Al Sunnah. Spletom okolnosti, u tu je džamiju dolazio i alžirski član Al Kaide Ahmed Ressam koji je uhićen u automobilu punom eksploziva koji je namjeravao na Novu godinu 2000. aktivirati u zračnoj luci u Los Angelesu, u sklopu takozvane Milenijske urote. Tada se Slahi prvi puta našao pod prismotrom zapadnih obavještajnih službi pa se nakon nekog vremena odlučio vratiti u Mauretaniju. U domovini bi ga povremeno ispitivala lokalna policija, ali Slahi je vodio normalan, za mauretanske standarde vrlo uspješan život. Kao stručnjak obrazovan u inozemstvu, radio je dobro plaćene poslove povezane s računalima, sve do 20. studenoga 2001. kad su dvojica policajaca pokucala na vrata njegovog doma u Nouakchottu i zamolila ga da dođe u postaju na još jedan krug ispitivanja. Slahi se otuširao i vlastitim automobilom došao na policiju. Uhićen je i prebačen u zatvor u Jordanu gdje je ispitivan sedam i pol mjeseci, a zatim je odveden u američku vojnu bazu Bagram u Afganistanu. U kolovozu 2002. napokon dolazi u Guantanamo, gdje je ostao sljedećih 14 godina.

U Guantanamu je imao status 'posebno važnog zatvorenika'

Mohamedou Ould Slahi dobio je u Guantanamu status posebno važnog zatvorenika, pa je podvrgnut "specijalnom planu ispitivanja" koji je odobrio američki ministar obrane Donald Rumsfeld. Taj je plan uključio niz psihičkih, fizičkih i spolnih poniženja, prijetnje smrću, lažirane otmice, a uz sve to Slahi je držan u ekstremnoj izolaciji. Oslobođen je u listopadu 2016. bez nekog posebnog objašnjenja. Protiv njega nikada nije podignuta nikakva optužnica, i čini se da sasvim sigurno nije odgovoran za zločine koje su mu pokušali natovariti američki obavještajci. Dakako, nitko nije potpuno nedužan, ali svojedobna zaluđenost Al Kaidom lako se može objasniti mladalačkim žarom i vjerskom gorljivošću. U Slahijevu nedužnost uvjeren je i Steve Wood, njegov čuvar u Guantanamu koji se s njim sprijateljio i kasnije ga, nakon oslobađanja, nekoliko puta posjetio u Mauretaniji.

Možda i najistaknutija značajka Slahijeva karaktera njegova je spremnost na praštanje. Više je puta izjavio da se ne ljuti na svoje mučitelje, a u pogovoru "Dnevnika iz Guantanama" pozvao je sve ljude spomenute u knjizi da je pročitaju i da mu se jave ako pronađu neku pogrešku, kako bi jednoga dana uz čaj i kolačiće mogli o tome razgovarati i "uzajamno se poučiti mnogočemu".

Čak se čini da u tome nije ironičan. Ipak, njegovi odvjetnici tužili su kanadsku vladu jer je dala pogrešne obavještajne podatke Amerikancima, i zatražili 30 milijuna dolara odštete. Slahi trenutno boravi na jednogodišnjoj spisateljskoj rezidenciji u Nizozemskoj, a već je najavio da u toj zemlji namjerava trajno ostati. Je li on danas slobodan čovjek? I to je relativno. Prije godinu dana odbijena mu je viza za Veliku Britaniju, no nakon žalbe ta je odluka promijenjena a Slahi je primljen u britanskom parlamentu. Početkom svibnja trebao je gostovati u Zagrebu na Filozofskom teatru Srećka Horvata, ali samo nekoliko dana prije tog događaja njegov je dolazak otkazan zbog, kako je priopćio organizator, sigurnosnih razloga. Zagrebačka policija je međutim objavila da je Slahiju odbijen ulazak u zemlju jer nije predao zahtjev za izdavanje radne dozvole. Kako bilo, Slahi može boraviti u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji, a Hrvatsku će prvi puta posjetiti nekom drugom prilikom. Možda.