Dugo očekivani i napeto iščekivani Cirque du Soleil u utorak je ispravio povijesnu klaunovsku pogrešku parkiravši svoj pokretni cirkuski grad pred zagrebačku Arenu. 'Šlag na torti vrhunskog artizma', legendarni kanadski cirkus u Zagreb nije stigao s pomlatkom ili drugom postavom showa trećeg reda, već legendarnom i ujedno najdugovječnijom predstavom 'Saltimbanco' i pripadajućim joj zvijezdama.

Nakon uvodnih hvalospjeva, loptu spuštamo na zemlju i, uz češkanje po glavi, promišljeno progovaramo – bili smo, vidjeli, drago nam je što smo vidjeli, no ne i puno više od toga.

U odnosu na klasične cirkuse koji su nas zavodili u dječjim godinama i koji su nam se, zajedno s obodima šatora, čvrsto urezali u pamćenje, Cirque du Soleil razlikuje se po nekoliko važnih stavki koje su ga i prometnule u najveću zvijezdu cirkuskog svijeta.

Ključna stavka je produkcija. Show odlikuje nezamisliva raskoš boja i zvukova, u kojoj sve funkcionira besprijekorno – od maski vrijednih deset tisuća dolara i savršeno stopljene maskare do friško ulaštenih cipela, od odlično uigranog benda i vrhunske pjevačice do savršenog oponašanja zvukova koji nas (pokatkad) okružuju poput žubora vode i kaubojskog dvoboja točno u podne.

Na tom tragu besprijekorno uigrano funkcionira i prijelaz iz jedne artističke točke u drugu, sve u društvu brojne svite klaunova koji u naizglednom kaosu jurcaju scenom, točno znajući svoj posao i jednako tako precizno ga obavljajući, sve uz (iscrtane) osmijehe na licima.

Toliko o razlici. Ono što Cirque čvrsto drži u pravoj cirkuskoj tradiciji akrobacijske su točke koje, shodno imidžu cirkusa, čudnovatim izvedbama akrobata poništavaju ograničenja ljudskog tijela i relativiziraju zakone gravitacije, sve to kroz graciozne pokrete savršeno uvježbanih tijela-strojeva.

Od zračnih majstorija u Saltimbancu smo tako mogli vidjeti točku na osam metara visokim kineskim štapovima, kojima su se akrobati uspinjali nezamislivom lakoćom i grupnim skladom, ruske ljuljačke kojom su 'torpedirani' do vrha Arene, da bi putem prema dolje oduzimali dah publike čudnovatim saltima i zračnim bravurama i završnu točku s bungeejima ispunjenu izuzetnom poetičnošću kroz koju se diskretno provlačilo izvedbeno savršenstvo i neustrašivost na običnom čovjeku nezamislivim visinama.

No bilo je tu i 'prizemljenijih' majstorija poput fenomenalnog žonglera Terryja Velasqueza, nama naizgled visoke, ali svejedno izuzetno elastične žene od gume Ariunsanaae Bataae, nevjerojatno snažnih i usklađenih Darrena Bersuka i Etiennea Deneaulta u čudnovatom privlačenju i razdvajanju tijela te nama ponajbolje točke večeri, Baleadoras u kojoj su Adriana Peguelores i Eduardo Rodriguez pokazali čistu virtuoznost na tradicionalnim argentinskim udaraljkama.

Koliko god uz Cirque povezivali pojam perfekcije, bilo je u zagrebačkoj izvedbi dosta pogrešaka, manjih i većih, no vrhunski profesionalci su preko svih prelazili vrlo elegantno, s osmijehom na licima. 'Show must go on', rekli bi mudri.

Bez obzira na akrobacijsku virtuoznost, ključna osoba cijelog showa bio je klaun Arno Gulinello koji se u čak dvjema točkama pokazao kao odličan pantomimičar, ali i animator publike, odnosno sretnih pojedinaca izvučenih iz nje, koji su se u potpunosti prepustili njegovom duhovitom vođenju.

Nakon primirenih euforija i slegnutih dojmova, zaključili bismo da Saltimbanco uspijeva u epizodama iz publike izvući velik broj uzdaha i uzvika oduševljenja, no u cjelini djeluje pomalo prazno i pretjerano naslonjeno na vizualnu ušminkanost, izuzetno profesionalno i perfekcionistički, ali bez izvedbene strasti. Svakako za pogledati, ali ne brinite, nećete 'umrijeti u ljepoti'.