Slikar Ivo Šebalj svoju je prvu samostalnu izložbu imao tek 1970. godine u Galeriji Forum s navršenih 58 godina života. Ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskom suvremenom slikarstvu, kao jedan od najvažnijih hrvatskih slikara 20. stoljeća, čije djelo u sebi spaja elemente specifičnog viđenja ekspresionizma (apstraktnog ekspresionizma), lirske apstrakcije, analitičkog/primarnog i istovremeno intimističkog slikarstva, psihološkog zasijecanja materije u subjektivnim uvećanjima motiva što ih je slikao.

Stručnjaci kažu da se svojim osobitim stilom nametnuo kao jedan je od najznačajnijih pikturalističkih, asocijativnih, aluzivnih, hermetičko-metaforičkih slikara Hrvatske.
Djelovanje obilježeno izolacijom od okoline i tišinom, pozicija osamljenika, gotovo dobrovoljna zatočeništva u vlastitom stanu-atelijeru, bili su nužni njegovu slikarskom senzibilitetu i mentalnom sklopu.

Javni su istupi i intervjui bili rijetki, i kao da su remetili slikarev unutrašnji mir. No, upravo je takvo Šebaljevo osjećanje života, uvjetovano teškom bolešću i blizinom smrti u dva navrata, kao i nekim složenim egzistencijalnim okolnostima u prvoj polovici života, utišalo vezu s vanjskim svijetom. Naglašavao je da je slikar sobe te kako se najveća dubina nalazi unutar dva metra interijera.

To je bio i ostao krug svih njegovih tema i motiva (autoportreti, ženski aktovi, glava, pušač, mačka, tema slikara i modela, erotike, Golgote, lubanje), motiva koji su mu samo pomagali da lakše krene u slikarstvo, kao pretkontekst za sam proces slikanja. Tvrdio je da između slikanja i života za njega ne postoji nikakva razlika, i u međuprostoru između figuracije i apstrakcije ostavljao je svoj trag egzistencije. Gotovo s autističke pozicije doživljavanja svijeta, ostvarivao je vezu s ljudima putem svojih slika, crteža, močila... Iako se za gotovo svakog velikog slikara može reći da ostavlja neizbrisivo svoj trag u prostoru i vremenu, za neke se slikare može reći kako to rade više i jače od drugih.