Izložba je plod dugogodišnje suradnje i prijateljstva ovoga arhitekta i Orisa, a Siza je dizajnirao i Nagradu Oris koju jednom godišnje dodjeljuje poznati arhitektonski časopis Oris. Ostvarena je pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Portugala u Zagrebu kao dio proslave Nacionalnoga dana Portugala, blagdana poznatoga i kao Camõesov dan, prema datumu smrti glasovitoga portugalskoga pjesnika Luísa Vaza de Camõesa, koji je umro 10. lipnja 1580. godine.

Subotnjemu javnom otvorenju prethodilo je otvorenje u petak, upravo na Nacionalni dan Portugala, a bilo je namijenjeno za predstavnike diplomatskoga zbora.

Uz Sizine radove, rame uz rame, i crteži njegove supruge Marije Antónije

Izložba koju je otvorio portuglaski veleposlanik José de Oliveira Carranca Vilela, specifična je zbog činjenice da se uz Sizine radove ravnopravno, rame uz rame, izloženi i crteži njegove supruge Marije Antónije Size, preminule davne 1973. godine.

Ciklus Sizinih crteža koji se mogu razgledati na izložbi odnosi se na njegov rad na marijanskome svetištu u Fatimi u Portugalu gdje je 2007. izgrađena nova hodočasnička crkva Presvetoga Trojstva prema projektu grčkog arhitekta Alexandra Tombazisa, a Siza je osmislio dizajn murala u kapeli crkve, tematski posvećen životu sv. Petra i Pavla.

Izloženi su Sizini predlošci prema kojima je izrađen taj monumentalni mural koji nanovo, kako je napisao u katalogu izložbe José Tolentino Mendonça, 'potvrđuje Sizinu prepoznatljivu maniru, jednostavnu, preciznu, dobro promišljenu i krajnje ekspresivnu'.

'Crtež Álvara Size prikazuje religioznost kao kazalište ljudskosti. Ova dramatična priča o društvenim poremećajima i nadama, može mu (i nama) poslužiti kao ogledalo. Ali, upravo zato da bi ostao vjeran ljudskom, između redova njegovih linija, možemo iščitati neupitnu pulsirajuću zagonetku', napisao je Mendonça..

S druge pak strane, kako je to u katalogu napisala glavna urednica časopisa Oris Vera Grimmer, 'opus Sizine supruge, iako stilski srodan, sadržajno je u potpunosti drukčiji'.

Antónia Maria Siza u svom je radu zašla u sfere imaginacije, groteske, ponekad čak i na granici dekoruma. Grimmer dodaje kako je 'Antónia Maria Siza razvila vlastiti vokabular pri čemu nije isključila mogućnost određenoga manirizma. Slični likovi u sličnim konstelacijama često se pojavljuju te pritom nastaju naznake tematskih cjelina. Ne možemo previdjeti bliskost s teatrom - protagonisti dramatičnih prizora često su kostimirani, a gestika kao da je određena uputama nekog nevidljivog režisera.

Pozornost je privukao prvim projektom - restoranom Boa Nova

Najavljeno je da će Siza za boravka u Hrvatskoj posjetiti i Zorkovac, mjesto blizu Ozlja, gdje bi se, po njegovu projektu, uskoro trebala početi graditi privatna kapelica.

Izložba u Oris Kući arhitekture bit će otvorena do 31. kolovoza ove godine.

Álvaro Siza Vieira rođen je 1933. godine u lučkome predgrađu Porta, Matosinhosu. U rodnome gradu živi i radi, od 1958. godine u svom arhitektonskom uredu, a profesor je i na Arhitektonskom fakultetu. Dobitnik je najvažnijega svjetskoga priznanja arhitektima Nagrade Pritzker, Zlatnoga lava za životno djelo Venecijanskoga bijenala te RIBA-ine nagrade.

Pozornost struke privukao je već njegov prvi projekt - restoran Boa Nova, koji je prvotno bio kuća za čaj, a doslovno izrasta iz stijena, koji kritika i danas smatra kultnim projektom. Ubrzo nakon Karanfilske revolucije (1974.), tada 41-godišnji arhitekt, projektirao je socijalno naselje Bouça u predgrađu Porta, čiji su redovi terasastih kuća polako prelazili u pojedinačne kuće s ulicama intimnih prostora, i na taj način urbana četvrt prelazi postupno u ruralnu.

Pritzkerovu nagradu dobio je 1992. godine za rekonstrukciju povijesne četvrti Lisabona - Chiado, uništene u požaru 1988. godine . Siza je do u najmanjega detalja obnovio povijesna pročelja, dok je iznutra građevine potpuno modernizirao. Jedno od njegovih poznatih djela je je i stambena zgrada 'Bonjour Tristesse' (Dobro jutro tugo) u berlinskoj četvrti Kreuzberg, građena u razdoblju od 1982. do 1983. godine.

Siza Vieira gostujući je profesor na EPFL-u (Federalna politehnička škola Lausanne, Švicarska), Sveučilištu Pennsylvanije (SAD), na Andskom sveučilištu u Bogoti (Kolumbija), a kao gostujući profesor naslijedio je Kenza Tangea na Sveučilištu Harvard (SAD).