Djeca, više nego itko, trebaju heroje. Ja sam ih imao pregršt. Bili su to Zagor-Te-Nay, Tex Viller, Mister No, Blek Stena i Komandant Mark. I Žalosna sova. Posebno sam volio tog sporednog lika skupine talijanskih autora pod pseudonimom EsseGesse, tog najvećeg pesimistu koji je ikada postojao u svijetu stripa. Uvjeren sam da moj izostanak vjere u bolje sutra, moj cinizam spram "najboljeg od svih svjetova" - stiže i od natmurenog Indijanca masne kose vezane u pletenice, koji se pridružio Vukovima s Ontarija nakon što su mu Crveni Mundiri (Englezi) pobili čitavo pleme.

Kao dječak od 7-8 godina, pa sve do negdje četrnaeste, čitavim svojim bićem bio sam, dakle, vezan uz te junake koji su živjeli u nekoj zabiti, bili pravedni i borili se za slobodu. Nisam, dakako, nikada bio u Darkwoodu koji ne postoji, nisam s Blekom Stenom i francuskim generalom Lafayettom razvaljivao britanske kolonijaliste u Bitci kod Saratoge, nisam sa Žalosnom Sovom provocirao psa mistera Bluffa - tog žućkastog mješanca Floka - običnu “Vreću buha”. Ali, saznao sam mnogo o indijanskim plemenima, o Američkoj revoluciji, o Manausu i amazonskoj prašumi. Do dvanaeste godine ja sam - isključivo zahvaljujući tim stripovima i njihovim junacima - točno znao što je bila Bostonska čajanka, zašto su Amerikanci tijekom revolucije bili u savezništvu s Francuzima, kako izgleda detaljna karta Brazila ili koja su indijanska plemena živjela u kojem dijelu Sjeverne Amerike.

Nisam sve to mogao gledati na filmu, u kazalištu, ili na YouTubeu. Iskustvo upijanja tih junaka i njihovih težnji ostalo je usko vezano uz požmarene, od morske soli spigane stranice stripova koje nisam htio imati sa sobom u Rijeci i koje sam uvijek držao kod bake na moru tako da bi ih - kad bih se konačno početkom srpnja vratio u njezinu kuću - mogao opet krenuti čitati sve ispočetka.

I današnja djeca imaju heroje. Jedan se od njih pojavio u subotu u zagrebačkom Z centru. Čekalo ga je na stotine, možda i tisuću djece u društvu svojih roditelja, od kojih mnogi nisu dospjeli do svoje karte. Plakali su, kao što bih i ja plakao da sam se jedan dan u vrelom srpnju vratio baki u Vinjerac - a stripova više nema.

Taj njihov heroj zove se Dex Rock, i on toj djeci dođe kao neki stariji brat. Na YouTubeu snima ‘prankove’, video-igre i druge različite smiješne i manje smiješne clipove. Iskreno, nema tu nekog sasvim pametnog sadržaja, a kada ga i ima, on je u manjini (npr. Dex djeci objašnjava neobične životinje s različitih strana svijeta). Pravoga imena Dejan Dražić, ovaj 22-godišnji srpski gejmer i YouTuber, čiji kanal ‘Dex Rock’ danas prati više od 1.7 milijuna korisnika YouTubea, raspametio je klince u Z centru na način koji je, zatim, raspametio i mene. Nisam mogao vjerovati da taj Dex koji, pored gejminga, snima i tzv. reakcije na smiješne videe, kojekakve horror priče, “Reddit” reakcije te izazove može biti baš toliki idol današnjim klincima. Ali može. Vjerujte mi, taj je lik za njih Bog. Taj je lik za njih ono što je meni bio Zagor.

Njegova armija dječjih pratitelja, koja se proziva “Rock Fam”, nosi merch s njegovim potpisom. Od glave do pete. Novac, zasluženo, ide Dexu. Dok u kino-dvorani Z centra prolazi pored njih, oni ga pokušavaju dodirnuti kao što su, vjerujem, obožavatelji Beatlesa pokušali dodirivati Lennona na koncertu u Candlestick Parku (San Francisco) 1966. godine, na njihovoj posljednjoj američkoj turneji. Dex Rock je ozbiljna zvijezda za publiku ispod deset godina, kojima je posve prilagodio sadržaj kojega na YouTubeu objavljuje. On i ne skriva to: želi snimati za djecu, misli da su vjerna publika i, naravno, da će njih najlakše omađijati svojim videima i merchom. Cilj je, dakako, živjeti od YouTubea. Legitimno. Dex zna kako to raditi i ide mu odlično.

Postoji li, onda, ikakav problem s današnjim herojima? Jesu li junaci požmarenih stripova manje, ili više vrijedni heroji od današnjih YouTube zvijezdi koji - da se razumijemo, mukotrpnim radom svakodnevnog snimanja, montiranja i osmišljavanja sadržaja (samo, kakvog?) - zarađuju brda novca i putuju regijom zabavljajući fanove showovima kakav je u subotu bio održan u Z centru?

Tema je promašena. Ono o čemu bi trebalo razgovarati jest da heroje poput Dexa možete naći u svakom hrvatskom vrtiću. Heroji su to mnogo praznijih džepova, čak i ugrožene egzistencije. Pojasnit ću o čemu se radi.

Dexov show je dobar. On je, što se kaže, vrlo entertaining za djecu, koja izbečenih očiju prati svaki njegov pokret, naravno s kokicama i čašom zašećerenog pića u rukama. Taj show uključuje pomno režiran, ali dječje banalan video sadržaj na kino platnu, kao i izazove uživo te razgovor s Dexom i njegovim mister Bluffom - Bojanom, kojega Dex naziva “Kamerman” i koji je važan dio njegove karijere. Izazovi su čisto vrtićki. Što je napravio Dex? On je jednostavno pokupio sva znanja, tehnike i metode prosječne tete u vrtiću, prenio ih na YouTube i u svoje showove te si tako osigurao (fantastičnu) egzistenciju. Njegovi izazovi uživo uključuju, na primjer, hodanje s jajima u žlici, bacanje balona u kutije, igru “slijepi miš” i druge slične aktivnosti kojih se svi sjećamo iz vrtićkih dana. Ono što mu možda nedostaje jest da na svojim showovima propagira i, recimo, ravnopravnost spolova, međuetničku toleranciju, znanstvenu metodu, pravo svakog čovjeka na dostojanstven život i druge humanističke vrijednosti. Moj Zagor borio se za prava potlačenih Indijanaca u Darkwoodu. Stvarno bih volio da tako nešto radi i njihov Dex.

Ipak, najbolje što sam vidio na tom showu u subotu bila je činjenica da je puna kino dvorana djece, usred Zagreba, s Dexom igrala kamen, papir, MAKAZE prije negoli bi se bacili u rješavanje kakvog izazova. Čuo sam tu djecu kako, obraćajući se Dexu, koriste riječi poput bukvalno ili ubedljivo. Kunem se, u redu za dvoranu čuo sam ih i kako dadaču. A nigdje čuvara čistoće hrvatskog jezika. Briga njih za YouTube (srećom). To je lijepo. Tako se djeca uče bogatstvu ovog našeg zajedničkog jezika, i nitko im za desetljeće ili više neće moći podmetati navodnu činjenicu da mi Srbe ne razumijemo. Valja ovdje dodati i kako je riječ o djeci koja, kasnije u školovanju a zahvaljujući gore prozvanim čuvarima jezika, nikada neće čuti za jednoga Danila Kiša ili Marka Ristića. Ako ništa, ostat će im Dex.

I treba reći - on cijeli taj svoj show itekako zna raditi. Sjajan je u odnosu s djecom. Bio bi fantastičan, omiljen barba u vrtiću. S jednom ključnom razlikom: Dex tada, što se kaže, ne bi imao za kavu.

Zbog čega, onda, tete (i barbe) u vrtiću nisu takvi heroji, mada im često znamo tako tepati, potpuno slijepi na činjenicu da današnji heroj ne bi smio hodati uokolo ugrožene egzistencije? Zbog čega, onda, oni svi jedva žive, a rade upravo iste stvari (i više od toga) kao što ih radi i Dex Rock, osim što to ne prenose na Internetu?

To je zato što je život (čitaj: egzistencija) danas na YouTubeu, Instagramu, TikToku - jer tamo su i oglašivači. Nema ih u vrtićima među ruševnim zidovima. Pronicljivi Dex to je odavno shvatio i umjesto karijere u vrtiću - za koju izgleda rođen - odabrao je onu na Internetu. On je dovoljno mlad da je znao da se danas - ako nemaš YouTube kanal ili milijune Instagram pratitelja - gotovo može tvrditi da si nitko i ništa. Svi ti pregledi koje YouTube zvijezde broje na ovim prostorima odavno su porazili konvencionalne medije, zanimanja, sam život pa i one tete u vrtiću. YouTube mašinerija oglašivačima uzima gomilu novaca i stvari su danas takve kakve jesu. Teror vizualne kulture i oglašavanja svoj je vrhunac dosegao na YouTubeu i drugim mrežama, i to znaju mnogi korisnici Interneta koji od snimanja vlastitog lica i govorenja (počesto i besmislica) u kameru žive prilično osiguranim životima.

Ne treba zbog toga očajavati. Treba se s time pomiriti. Ali, ne bi se trebalo predati. Možda bi svaki hrvatski vrtić trebao otvoriti svoj YouTube kanal, imati tete influencerice? Nisam osobiti fan te ideje, kao niti YouTubea ili Instagrama uopće. Ali, opet, stvari su danas - u "najboljem od svih svjetova" - takve kakve jesu. Kako bi rekao Žalosna sova, taj vječiti nezadovoljnik i moj cinični heroj iz djetinjstva: “Moj pradjed vrač je govorio: sve dok ne umreš živ si... I možeš dati velik doprinos bitki. Bio je veliki mudrac, ugh!”